Godišnjica smrti doajena bh. glumišta Zorana Bečića

Zoran Bečić, doajen bosanskohercegovačkog glumišta, rođen je 2. aprila 1939. godine u Čačku (Srbija), a preminuo je na današnji dan 2006. godine u Sarajevu. Studirao je na Beogradskoj akademiji u klasi čuvenog Mate Miloševića i 1966. godine diplomirao glumu. Iste godine "odletio je na jug" u drevnu Ragusu (Dubrovnik) gdje se, u teatarskom angažmanu, zadržava dvije godine. Iz tog perioda najradije se sjećao uloga u predstavi Ljubavnici nepoznatog renesansnog autora, te Ljubaji Muriella Shisgala. Nakon Dubrovnika dolazi u Sarajevo, gdje nastupa u tadašnjem Malom pozorištu (današnji Kamerni teatar 55) koje je bilo rodonačelnik pozorišne avangarde na Balkanu.

U Sarajevu je debitirao u nezaboravnoj predstavi Radoslava Dorića Noć ubica, a zatim je u tri sezone odigrao čitav niz zapaženih uloga, počevši od glavnih u predstavama Pljačka i Mračna komedija, pa do sporednih u predstavama Usamljena gomila i Veleizdajnički proces, sve do naslovnih u predstavama Viktor ili djeca na vlasti i Idiot.

Nije odolio izazovu da se dokaže i u Beogradu gdje odlazi 1971. godine, odakle se nakon dvije sezone vraća u Sarajevo, ovaj put u Narodno pozorište. U Narodnom igra brojne zapažene uloge, od kojih treba izdvojiti one u predstavama Priče iz Bečke šume, Bašeskija, Čežnja pod brestovima, "Nora", Hrvatski Faust, Na Božijem putu, Omer-paša Latas i ponad svega ulogu Rjepnina u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog, a u režiji Sulejmana Kupusovića.

Podjednako je vezan i za Kamerni teatar 55. Ostvaruje uloge u predstavama Smrt trgovačkog putnika, Rucante, Sporting life, Lijepa Vida, Divlje meso, Karamazovi, Makedonsko slanje, Nije čovjek ko ne umre, a i danas se pamti njegova sjajna rola Henrika u Vjenčanju Gombroviča u režiji Tadeusha Mintza. Za ostvarenja u predstavi Noć ubica je dobio Zlatni lovor vijenac Internacionalnog teatarskog festivala MESS.

Tokom opsade Sarajeva, Zoran Bečić je nastavio svoj glumački rad u Sarajevu i bio jedan od utemeljitelja SARTR-a (Sarajevski Ratni Teatar) te akter kultne predstave Sklonište. Debitirao je i kao reditelj remake-postavkom predstave Nije čovjek ko ne umre Velimira Stojanovića. Nakon toga režira i Memoare Mine Hauzen Safeta Plakala u produkciji SARTR-a, kao i dvije predstave u Kamernom teatru 55: Suton Ive Vojnovića i Smrt i djevojka Ariela Dorl'mana, a u mostarskom Narodnom pozorištu predstavu Nije čovjek ko ne umre.

"Mnogi su me pitali jesam li ja, kao Srbin iz Čačka, požalio što sam ostao za vrijeme rata u Sarajevu. Nikada. I ne daj Bože da se to ponovi, učinio bih isto. Uz sve tuge, tragediju i užas kroz koji je prošao ovaj grad, bilo je toliko topline, ljubavi, razumijevanja i lijepih riječi“, govorio je Zoran Bečić.

Kao glumac, često je gostovao u Tuzli s predstavom Hamdibeg, kao i Mostaru s predstavom Ruho. U Narodnom pozorištu Sarajevo, gdje je proveo svoje posljednje glumačke dane, obavljao je i funkciju direktora drame. 

Zoran Bečić je do kraja života igrao svoju posljednju ulogu, dobivši i svoj posljednji aplauz na otvorenoj sceni, tumačeći lik Alihodže u predstavi Legenda o Ali-paši. U sklopu Festivala komedije Bosne i Hercegovine Mostarska liska 2006. posthumno mu je dodijeljena nagrada Velika mostarska liska.