Dado Džihan: Za koncert je kriv crni koncertni klavir iz BKC-a

Muzički umjetnik posebnog senzibiliteta, Sarajlija s boravkom u Londonu i član prijeratne postave Nadrealista - Dado Džihan, uskoro će izvesti svoj solistički koncert uz gostovanje tridesetak prijatelja. Uoči ovog značajnog događaja koji će se održati u galeriji sarajevskog BKC-a, u petak 28. marta u 20:30, Dado Džihan govori za Radiosarajevo.ba.      

Radiosarajevo.ba: Dolazite u Sarajevo s prilično zahtjevnim muzičkim projektom u kojem je okupljeno oko 30 muzičara. Možemo li saznati nešto više detalja o koncertu? 

Džihan: Da, prilično je zahtjevan projekat... ali zanimiljivio je da je to sve nastalo iz jedne vrlo skromne i jednostavne ideje koja se tako spontano odmotala i narasla u ovakvu ideju. Ne izložbi New Primitives za početnike na koju sam otišao sa bratom Vladom hodajući s lijeva na desno, a BKC galerija je naravno okrugli prostor, na sredini ja udarim na klavir, fini veliki crni koncertni klavir. Ja naravno sjednem i počnem da sviram, imrpovizujem naravno, ali kako je prostor nekako divno akustičan ja 'odlijepim', i čak ne odgledam drugi dio izložbe. Kaže mi Vlado: 'Dobro ti je to'. Rekoh: 'Mogao bih i koncert uraditi'. I to je bilo to… Sutradan ja ponovo odem svirati da vidim da to nije kakva iluzija bila, kad nije... i opet ne odgledam drugi dio izložbe... ostanem svirati. Tako tri-četiri puta i na kraju vidim ja cijelu izložbu, ali već uveliko mislim o koncertu. Solo klavir. Ja sam. Laganica. Više meditativni koncert tipa opušteno i spontano. Mislim, neće biti klasični koncert, jer nisam ni ja klasični pijanist, jesam bio na akademiji, ali ipak sam odrastao na rock'n'rollu. Tada pomislim da zovnem nekog gosta da svira hornu ili flautu, neki zračni element, na nekom od mojih komada. Poslije pomislim, mogao bi još neko, pa još neko, pa neko, neko, neko... i kako sam pričao s ljudima, ideje su se same rađale i svaka je naišla na Da! Yes! Što da ne!, Super! itd.

Koncert pod nazivom „ This is not aLoud Concert”,  autora i kompozitora Dado Džihana koji ce 28.03.2014 godine u galeriji BKC, pored pomenutog autora, okupiti 30 solista/izvođača, prijatelja umjetnika sa muzičke scene u Sarajevu - Elvis J. Kurtović, Dino Šaran, Enes Zlatar Bure, Jelena Milušić, Ogi Ostojić, Dragan Rokvic Rokva, Alma Ferović, Djani Pervan, Tony Pešikan, Orhan Maslo Oha, Esad Bratović, Aida Čorbadžić, Sarajevski Brass Quintet, Dušan Vranić, Nedim Dedić Fićo, Leo Šarić,  madjioničar Aladin, Lela Laković, Vesna Ciković & Seljo, Jovana Milosavljević, DJ Audio in Function, VJ Edit.

Radiosarajevo.ba: Da li se muzika koju vi stvarate može svrstati u neku žanrovsku kategoriju, opišite nam je?

Džihan: Ne baš, nisam siguran da ima žanr, ali znam da može spadati u filmsku muziku, eksperimentalnu, cross-klasičnu, meditativnu, romantičnu, melankoličnu, groovy i elektronsku muziku, a možda ima još... u svakom slučaju, izbor instrumenata te može staviti u neki žanr, a samo s malim potezom pretvaranja bubnjeva u perkusije, ista muzika dobiva drukčiji žanr. Ja volim da eksperimentišem, tako nije dosadno i izbjegnuta je rutina, već se stalno postavlja novi izazov. 

Radiosarajevo.ba: Školovali ste se tokom "zlatnih osamdesetih" u Sarajevu kojem je Olimpijada donijela internacionalizaciju... Kako je bilo u to vrijeme stasavati u umjetničkom smislu? Ko su bili vaši učitelji i uzori? 

Džihan: Školovanje? Hm… nisam siguran da je sistem, proces i sadržaj školovanja u redu. Govorim o muzičkom obrazovanju. Generalno, mislim da je edukacija jako bitna, esencijalna, baš kao i roditeljska ljubav i kućni odgoj, ali način na koji se provodi bi, prema mom mišljenju, mogao možda da se promijeni ili prilagodi vremenu u kojem živimo. Tako bi rezultat organiziranog ili slučajnog učenja bio bolji u stjecanju raznovrsnih znanja, umijeća i navika. Na primjer, na Akademiji nismo bili u mogućnosti da studiramo, čak i da sviramo popularnu muziku zbog konzervativnog stava i nefleksibilnog sistema. Zbog toga smo i bježali u rock’n’roll koji nije bio samo muzika, nego sloboda života. Tu smo se otvarali i svako je mogao da ispuni svoj potencijal. Naravno, utjecaji tadašnje svjetske muzičke scene su podsvjesno pravili naš budući muzički kalup. Sada mogu i da kažem da je Akademija imala svoj utjecaj na moju muzičku rečenicu isto kao i sve ostalo što smo sami morali tražiti. Inspiracija dolazi kada se najmanje nadaš, čak i nesvjesno. Ma, sve je dobro. 

Radiosarajevo.ba: Šta je to što vam je dao London? 

Džihan: London mi je dao sve! Djeca su se rodila u Londonu. Samljeo me i dalje to radi. Vrijeme leti mnogo brže nego igdje drugo na svijetu. Uzima, a i daje ti snage i čini te jačim. Buzz cijelog svijeta je oko tebe kao i mudrost koju ljudi nose sa sobom. Nevjerovatna je lista pjesama s imenom London, od ulica do parkova, preko skverova do dijelova. 

Radiosarajevo.ba: Vaša porodica je po nečemu specifična - u dvadeset prvom stoljeću vi nam prikazujete jednu romantičarsku sliku zajedničkog muziciranja kao vida porodičnog zajedništva i okupljanja. Vaši zajednički snimci mnogima su poznati, s obzirom na to da ih kroz multimedijalne čestitke šaljete prijateljima širom svijeta. Kolika je, prema vašem mišljenju, moć muzike da spaja ljude?

Džihan: Šta ima ljepše od familije? Topline, drugarstva, smješnih svađa, ljubavi? Daje ti smisao i snagu. Naravno da je muzika utjecala na djecu jer smo oboje muzičari, tako da je prirodno ispalo da napravimo i mali muzički kućni band… valjda smo podsvjesno htjeli da budemo kao Jackson 5. U suštini, mi, ljudi, smo svi valjda familija, samo smo u nekom čudnom periodu gdje se kao pravimo da se ne razumijemo. Ljudi su dobra bića. Sjećam se grupe u Sarajevu koja je bila aktivna negdje ranih osamdesetih… zvali su se Velika Porodica… 

Koncertna inicijativa autora Dade Džihana, produkcijski i programski, predstavlja korak naprijed u osnaživanju i promociji umjetničke scene u Sarajevu. Sa svojih tridesetak prijatelja, renomiranih umjetnika Sarajevske muzičke scene, priredit će neobično sonično iskustvo. Na programu će, osim autorskih djela Džihana, biti izvedene i teme od Massive Attacka do Bacha.

Radiosarajevo.ba: Ponosni ste na djecu i njihov talenat?

Džihan: Jako sam sretan zbog toga! A riječ ponos mi ne fercera, ali nikako. 

Radiosarajevo.ba: Koncert je posvećen projektu Muzička soba u domu za nezbrinutu djecu na Bjelavama. Koliko vam to znači? 

Džihan:  Već dugo ja razmišljam o tome. Svi u stvari samo uzimaju, trebaju, hoće... Lako je uzeti, ustvari, možeš i oteti, a možeš uzimati da niko ni ne primijeti... Ali, što reče jedan moj drug: nije lako dati! Jer, zamisli, može i da se ne prihvati, jednostavno da se odbije. E to je malo da se zamisliš... Radio sam s Angelinom Jolie i ona je jedna velika inspiracija i srce. Ona pomaže gdje god stigne. Čini dobro i uživa u tome, drago joj je i čini je sretnom. To je, recimo, jedna inspiracija. 

Inspirisan sam bio uspjehom Oggija Tomića, dječaka iz Doma Bjelave koji je, zahvaljujući nesebičnoj radionici o fotografiji i filmu, danas uspješan snimatelj. To je samo mrva, a budući da imam djecu, znam koliko znači kada se djeca usmjere u pravcu gdje uživaju i odakle napreduju i rastu. Umjetnosti kao muzika, likovna i vizuelna umjetnost, nauke... mogu samo da pomognu društvu u nekoj bliskoj budućnosti. Očigledno je da 'fulamo' nešto toliko važno, i umjesto da napredujemo kao društvo mi, ustvari, stagniramo ili idemo unazad. To je tužno... eto, nazovite i to inspiracijom. Uostalom, proveo sam godinu dana kao učitelj muzike u popravnom domu na Humu... djeca su na svijetu svugdje ista.. I super su sva naša djeca!

Radiosarajevo.ba: Mnogo sreće!