Amer Kapetanović, fotograf: Naše 'strukture' vlasti su politikin zabavnik (FOTO)

Povodom izložbe fotografa i videoumjetnika Amera Kapetanović Meanwhile in India, u četvrtak, 19. marta 2015. u 19:30 sati u Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, ovaj je izvrsni umjetnik za Radiosarajevo.ba dao ekskluzivni intervju.

Razgovarao: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Prva misao o fotografijama Amera Kapetanovića jeste da su to najčešće visoko estetizirani radovi, ali da za estetiku ne bi "žrtvovao" sadržaj. Gdje je granica koja "odvaja" ta dva pojma i ima li je uopće?

"U svojim počecima, 1830-ih godina, fotografija je dočekana na britku ali nepravednu oštricu tadašnje likovno-slikarske zajednice koja ju je smatrala suviše faktografskom i dokumentarnom. Smatrano je da prenošenje i fiksiranje slike nju lišava bilo čega umjetničkog jer ne postoji subjektivna intervencija njenog kreatora. Kako je vremenom "pritisak" na fotografiju slabio tako je estetika više ulazila u nju. Njen sadržaj jeste temelj, a estetika je, pojednostavljeno, sam odraz autora u toj istoj fotografiji, kao da je autor fotografirao prizor ispred sebe, a onda prizor uzvratio fotografirajući autora. To dvoje je neraskidivo, ali je granica fluidna i neuhvatljiva. U mom slučaju, njenu poziciju određuje samo intuicija i davno sam to prihvatio kao najbolje rješenje." 

Koliko je put u Indiju promijenio način gledanja pojedinih stvari i koje su to stvari. Na koji se način najlakše prevazilazi put od turističke fascinacije egzotičnim potkontinentom gdje u simbiozi žive ljudi, egzotične životinje ili biljke, i nekakvog dokumenta koji ima umjetničku težinu i priča neku autentičnu priču?

"Indija broji preko milijardu i dvjesto miliona stanovnika. Isprva je to zaista praznik za oči i gotovo da dobiješ žulj na prstu pokušavajući zabilježiti svaki prizor ispred sebe. Ipak, nakon prvobitne euforije, posmatrajući rijeku ljudi koja teče ulicama grada, polako nestaju fascinacije i uvlačim se, kao i mnogo puta prije, u pozicije sasvim običnih ljudi metodom slučajnog uzorka. Probijajući se kroz skoro pa 24-satnu gužvu starog dijela New Delhija razmišljao sam o tome kako na ovakvim mjestima ne možeš biti ni više a ni manje vrijedan od bilo koga oko tebe. Ista je misao prenosiva i na ostatak svijeta pa zapravo shvatiš da smo svi jednako vrijedni i, bez obzira na to šta radimo i čime se bavimo, imamo svoju ulogu na planeti. To ti pomogne utoliko što ljudska bića naučiš da posmatraš jednako i s jednakim poštovanjem se obraćaš i nekom ministru kao i uličnom prodavcu novina. A onda, kada stvaram portrete, nastojim izvući samo ono što je ljudsko, što je ta osoba van konteksta svoje društvene uloge i funkcije. Vjerujem da je za ljude na mojim fotografijama to podjednako i zastrašujuće, ali i oslobađajuće iskustvo."

Prateći biografije raznih umjetnika, ispada da "ko god drži do sebe mora otići u Indiju". Od Arturea Clarkea, preko Johna Mc Laughlina i Lennona, do The Police i Šabana Bajramovića. Je li to za fotografa još jači izazov, to šarenilo i broj detalja koji mora da "vuku" oko i prst svakog momenta?

"Opet bih se vratio na same početke fotografije kada su tadašnji fotografi uvelike bili avanturisti, istraživači i naučnici, a poneki i iz plemićkih redova. U prvim serijama putopisnih fotografija se vidjela ta želja za bilježenjem drugih i drugačijih kultura. Već 1842. godine, samo nekoliko godina od nastanka prvog fotografskog procesa – dagerotipije, francuski fotograf Joseph-Philibert Girault de Prangey stvara prve dagerotipije Grčke, Palestine, Egipta, Sirije i Turske. Vjerujem da je radoznalost ključna za ovakve i slične pohode. U mom slučaju se također radi o vječnoj radoznalosti da upoznam život u drugim krajevima svijeta. Mislim da je Indija sinonim za egzotično, nepoznato i avanturističko. Želja umjetnika ili stvaraoca da se izmakne iz svog okruženja i uroni u nešto sasvim novo je potpuno razumljiva jer sigurno može stvoriti prostor za nova razmišljanja i shvatanja vlastite pozicije u onome što nazivamo življenjem. Mislim da ću na ovo pitanje bolje odgovoriti ukoliko ikada budem u prilici putovati po Indiji barem šest mjeseci."

Gledajući danas fotografsku scenu u BiH čini se da nikada nije bilo bolje: nekoliko doista respektabilnih imena u svijetu, nagrade, općenito nivo posla koji nije slabiji u odnosu na neke evropske centre. Je li to doista tačno ili se radi o prividu. U čemu smo, kad je fotografija u pitanju ravni nekakvim evropskim standardima, a u čemu smo slabiji?

"Meni se čini da nikada nije bilo masovnije, niti kod nas a isto vrijedi i za ostatak planete. Činjenica koja me silno raduje je ta da imamo nekoliko jako respektabilnih imena na svjetskoj fotografskoj sceni, ali me više raduje da se stvara nova generacija koja istražuje i druge sfere fotografske umjetnosti. Njihovo vrijeme tek dolazi i raduje me što sam svjedok tome. Do prije samo nekoliko godina naša scena je bila poprilično siromašna novim izričajima, ali to se polako mijenja nabolje. Dokaz tome je i ovogodišnji jako dobar plasman bh. fotografa i fotografkinja na jednom od najboljih regionalnih festivala fotografije koji se prvenstveno bavi konceptualnom fotografijom. Ono u čemu smo slabi jeste nedostatak sistema koji bi pružio prilike za razvoj i predstavljanje radova široj publici kao i edukacija društva u smislu da fotografija jeste umjetnost i da ju kao takvu treba i posmatrati. No, već postoje dobri pomaci s domaćim festivalom fotografije Fotografija godine BiH i to treba razvijati i dalje. Govoreći o fotografiji kao profesiji i radu u polju komercijalne fotografije – nikada nije bila veća potreba za njom a nikad manje uvažavanje njene vrijednosti." 

"Domaći i strani anesteziolozi nam održavaju minimum vitalnih funkcija i sve je dobro dok se ne krenemo buditi."

Tvoja biografija otkriva građanskog aktivistu, osviještenog borca za prava marginaliziranih grupa, nekoga ko s obje noge stoji iza onoga što radi. Je li u ovakvom, duboko segregiranom i izoliranom društvu teško gledati stvari na taj način? Ili je na sceni ono: ne znam drugačije, pa ako ne može ovdje - može negdje drugdje?

"Da, imam sreću što ne moram nikome šutjeti i živjeti po scenariju - ma pusti, ne talasaj, svakako ne možeš ništa promijeniti. U društvu u kom je riječ razuma davno zgnječena čizmom primitivizma i odsustvom bilo kakve želje za lični i zajednički napredak teško je samo gledati kako je mladim ljudima sistematski uskraćeno pravo na život dostojan čovjeka i kako je većini njih budućnost oduzeta zarad interesa jeftinih političara i njihovih neukusnih 'rezidencija'. Zemlja u kojoj vršnjaci bacaju djevojčicu s poteškoćama u razvoju niz stepenice ima ozbiljan problem. No, zašto bi se, zaboga, neko sekirao zbog toga jer večeras je zadnja epizoda serije XYZ iza čega ćemo gledati neke talente i živjeti od krhotina tuđe sreće dok sumanuti likujemo nad sopstvenom jer nismo završili u današnjoj crnoj hronici. Domaći i strani anesteziolozi nam održavaju minimum vitalnih funkcija i sve je dobro dok se ne krenemo buditi. Kad prebirem po vrhovima dna korteksa, sjetim se raznih stvari." 

Na primjer?    

"Na primjer Politikinog Zabavnika. Znate, kako su one koji su u to vrijeme odrastali te novine određivale. S druge strane, to ime Politikin Zabavnik vjerovatno zvuči paradoksalno svakome na svijetu, osim nama. Zabava, a politika. Ustvari, naše 'strukture' vlasti su upravo to: politikin zabavnik."      

Iz suradnje s Damirom Imamovićem izrasli su zanimljivi radovi, spotovi koji su rađeni drukčijim jezikom u odnosu na veliku većinu produkcije koju svakodnevno srećemo. I na putu u Indiju snimao si neke muzičke komade koji prosto nisu svakidašnji, i odaju jedan suštinski dodir s duhom muzike. Sam najviše cijenim umjetnike iz čijeg rada vidiš da transponiraju i druge umjetnosti u svoju, pa iz njihovih fotografija čuješ da nešto svira, ili pak iz pjesama vidiš slike. Šta sve mora imati dobra fotografija ili video?

"Ja sam o tom transponiranju najviše i naučio upravo kroz saradnju s Damirom. Način na koji on prilazi žanru koji obrađuje mene tjera da zamišljam filmske scene dok slušam interpretaciju sevdalinki. Konkretno, pri nastajanju prvog videorada za pjesmu Razbolje se lijepa Hajrija znali smo šta ne želimo a to je banalna vizualizacija narativa. Pozabavili smo se time kako Hajriju iz sevdalinke predstaviti u  kontekstu današnjeg doba i kroz seriju metafora opisati njenu ljepotu, zavodljivost i snagu. Prema mom mišljenju, dobra fotografija mora imati sposobnost da zavede, intrigira i nikada ne pruži sve odgovore, ali ponudi dovoljno da imamo razloga da joj se vratimo i gradimo svoje verzije onoga šta bi ona mogla biti. Njena jedna dimenzija nastaje i prije no što fotograf pritisne okidač aparata, druga kada je okidač pritisnut, a treću dimenziju gradi posmatrač. Volim gledati na to na taj način jer smatram da fotografija prevazilazi samo puku reprezentaciju stvarnosti. Kod videa je to ipak veći izazov i to je ono što još nisam istražio ni približno koliko bih želio."

"Izloženi smo sadržajima koji podrazumijevaju rapidno buđenje emocija istom brzinom kojom će one i nestati."

Kao mali imao si priliku da igraš u kultnom filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, ulogu dječaka Jože, najboljeg prijatelja glavnog junaka. Možeš li ispričati kako si prošao audiciju, i šta misliš jesu li današnja takmičenja djece za razne reality showove, impregnirani ideologijom "uspjeha pod svaku cijenu" - zapravo još jedan od instrumenata dehumanizacije današnjeg svijeta. Ili, ne može drukčije?

"Odem ja, desetogodišnjak, u tadašnji Sutjeska film sâm, bez roditelja i strpljivo sačekam nekoliko sati dok nisam došao do ulaznih vrata. Čim sam zakoračio na vrata zaustavi me direktorica filma Vera Mihić i saopći da sam prestar, da oni traže djecu od osam do maksimalno deset godina starosti. Bio sam 'napredan' za svoje godine pa mi nije vjerovala da stvarno imam deset godina. Nisam je uspio uvjeriti. Na nečiji nagovor, ja ipak šmugnem unutra čim se Vera okrenula i doslovce upadnem u prostoriju u kojoj je sjedila većina ključnih ljudi filma, uključujući i Kusturicu. Na njihov upitni pogled, odgovorih bez ikakvog srama 'Ko je ovdje režiser?'. Kusturica reče da je on i pita me u čemu je problem. Objasnih ja njemu da me nepravedno nisu pustili i on me pozva da priđem ogromnom stolu za kojim je sjedio. 

- Znaš li pjevat'?

- Ne znam.

- Recitovati?

- Ne.

- Pa što si doš'o?

- Da glumim u filmu.

- Pa znaš li išta?

- Znam urlikati kao kojot.

- Da čujem.

- Auuuuuuuuu...

Dobio sam ulogu nakon probnog snimanja.

Ako pričamo o reality showovima i takmičenjima za djecu – moram priznati da su izmislili savršeno dobar koncept za zaraditi nevjerovatne sume novca od telefonskih poziva i glasanja za najdražeg kandidata ili kandidatkinju. Mali šlager sezone to nije imao, ali daleko smo od tog vremena. Vjerujem da smo izloženi sadržajima koji podrazumijevaju rapidno buđenje emocija istom brzinom kojom će one i nestati. Količina takvih sadržaja nas lišava mogućnosti da postepeno razvijamo individualan stav ili pak, ukus. Nameće nam instant rješenja jer je životni tempo sve brži i brži. U tome i leži sva ta dehumanizacija jer ćemo bez individualnosti ličiti na robote s nepredvidivim vijekom trajanja." 

Na šta bi foto i videoumjetnik Amer Kapetanović najviše želio biti fokusiran u budućnosti? Imaš li čvrst plan o stilu vlastitog posla, ili se to određuje tek kad se susretneš s temom i materijalom?

"Želio bih se i dalje razvijati u fotografskom smislu, ali i 'osvajati' nova znanja u polju vizuelnih komunikacija. Namjerno kažem 'osvajati', a ne 'osvojiti' jer tu, srećom, nema kraja. Uporedo s tim procesom, želim to znanje prenositi dalje, onima kojima će fotografija i video omogućiti da se njihov glas čuje. Prvenstveno mladima koji imaju izuzetan potencijal za velike stvari ali im treba prilika. Volim planirati unaprijed, ali sam kreativni proces nekada mijenja planove iz temelja i stvara nove u hodu. Nikad se nisam plašio toga jer volim da mi se mozak 'zapali' pa mi je to najbolji pokazatelj dokle sam stigao i na čemu moram raditi da budem bolji."