Aleksandar Hemon za Guardian o izbjeglicama, zombijima, tragediji...

Aleksandar Hemon bio je u posjeti Chicagu 1992. godine kada je počela opsada njegova rodnoga grada, Sarajeva, gdje se Hemon više nije mogao vratiti.

Njegov debi, kolekcija kratkih priča pod naslovom Pitanje Bruna, objavljena je 2000. godine; on je napisao i dvije novele Čovjek bez prošlosti i Projekat Lazarus, kao i memoare - Knjiga mojih života.

Ovim riječima počinje uvod u intervju koji je s poznatim bh. književnikom i kolumnistom portala Radiosarajevo.ba objavio britanski Guardian.

Intervju je radio Alex Clark povodom objave njegove nove knjige The Making of Zombie Wars (Kako su nastali ratovi zombija), u kojoj govori o muškarcu koji želi biti scenarista i koji piše priču o američkoj vladi koja porobljava imigrante kako bi ih pretvorila u zombije. Također ima ljubavnu vezu s jednom od svojih studentica kojoj predaje Engleski jezik. Knjiga spada u žanr komedije.

Guardian: A kako je sve počelo?

Hemon: To je duga priča! Sve počinje nedopuštenom ljubavnom vezom između studentice i profesora, a ovo je jednom bila situacija u kojoj sam ja načinio drugi izbor: nisam imao vezu. Ali, zanimale me logistika te veze. Također sam želio napisati nešto komično, iskoristiti humor kao vezu s čitateljima. I bio sam potpuno svjestan rizika u koji se upuštam, jer ako stvari zaista nisu smiješne, onda veza neće postojati. Osim toga, bio sam bijesan zbog rata u Iraku i svega što se desilo poslije – u mom umu, to je bilo nezamislivo, od početka pa sve do sada.

Guardian: Da, priča je smještena u 2003. godinu, u pozadini američke invazije na Irak...

Hemon: Želio sam da se ludilo Joshue nekako "rimuje" s ludilom koje je obuzelo Ameriku o tom periodu: taj pogrešno usmjereni patriotizam, želja da se vjeruje u servirane laži, tzv. gung-ho (previše entuzijastični, op.pr.) patriotizam bez precizne mete. Bilo bi lakše, i mnogo manje interesantno za mene kada bi neki razmetljivi patriota, kojeg zanima razbijanje arapske "zadnjice", bio glavni junak.

Guardian: Joshua je prilično konfliktan karakter, zar ne?

Hemon: On je uvjetno protiv cijele stvari, nije ljubitelj Busha i njegovih spletki, ali biva uvučen u nepromišljenosti koje su bile simptom vladavine Busha, početka rata, a onda i tokom njega – besmislice za koju mislimo da imamo pravo na nju. Radimo to, jer mi to radimo, to je ono što mi radimo. U slučaju Joshue, kao i kod Busha, to je neko muško pravo.

Guardian: U tom periodu, Vi ste u SAD-a bili već deceniju. Koja je bila Vaša perspektiva?

Hemon: Postao sam američki državljanin 2000. godine, upravo u vrijeme izbora i odluke Vrhovnog suda da okonča brojanje na Floridi. Tako da je moja prva emocija kao Amerikanca bila stid zbog načina na koji je funkcionirao politički sistem.

A onda me šokirao 11. septembar, baš kao što me šokirao i odgovor na to.

Guardian: Bili ste u posjeti Americi kada je počeo rat u BiH. Kao pisac, poslije ste odlučili da pišete na engleskom jeziku, iako ste i dalje pisali i na bosanskom. Kakav je osjećaj imati dualni lingvistički identitet?

Hemon: Pa, duplo je bolje nego imati jedan identitet! Imam dva jezika na raspolaganju, i volim to. Oni se isprepliću u mojoj glavi na razne načine. To je kao da imate još jednu dimenziju kroz koju promatrate svijet, a to je privilegija.

Guardian: Da li prevodite Vaše radove s engleskog na bosanski jezik?

Hemon: Ne, imam jako dobrog prevodioca. Jednom davno, preveo sam neke svoje radove i prijevod zaista nije bio dobar. Nisam imao dovoljnu distancu.

Guardian: Pričajte mi o zombijima.

Hemon: Ono što je mene zanimalo o zombijima jeste to što su opasni jer ih ima mnogo. Nemaju individualnu moć, nemaju individualno djelovanje, kao vampiri ili serijske ubice ili neke zagrobne sile. Zombiji se pojavljuju u masama, oni su spori i "kabasti", i nemaju neku specijalnu moć osim što ih ima mnogo i – ne umiru.

Guardian: Iskoristili ste ih kao metaforu dehumanizacije imigranata. Koje su Vaše misli o trenutnoj krizi?

Hemon: To je užasno na brojne načine; ovo su izbjeglice, a svi im zatvaraju vrata. Toliko je slučajeva u historiji Evrope, i drugdje, kada su vrata bila zatvorena za izbjeglice, uz nadu da će oni umrijeti ili jednostavno nestati. Najtužnije je to što se tragedija tih ljudi da riskiraju svoje živote, i gube ih prelazeći mora ili polovinu Evrope, posmatra kao njihova želja da ukradu od nas ono što imamo, ovu predivnu privilegiju našeg stabilnog života u demokratiji. I mi to moramo, kao, braniti od njih, i jedina opasnost za nas je to što oni dolaze – to je samo jedna varijacija fantazije o zombijima.

Guardian: Zato što zombiji nisu ljudi, i ne možemo komunicirati s njima?

Hemon: Da, zbog toga što su mrtvi, zato što nemaju život, oni žele naš. I shvatiti da te izbjeglice i dolaze ovamo baš zato što imaju život, koji vole, i što su živa njihova djeca, nadajući se da će živjeti bolje... to slomi srce. Jedan način da izbjegnemo da se suočimo s tim – da su to ljudi koji imaju imena, živote, prošlost i želje – jeste da ih uobličimo u masu migranata, izbjeglica, da im oduzmemo identitet.

Guardian: Cijenite li da postoji nada za budućnost?

Hemon: Nada je potrošena riječ u SAD-u. Radije želim misliti o djelovanju, individualnom i kolektivnom; da imamo ciljeve i da djelujemo u skladu sa željom da ih ostvarimo. I zato se moramo boriti protiv onih koji imaju viziju koja isključuje druge. Moj koncept bilo kojeg društva je baziran na mogućnosti inkluzije na svim nivoima, ne pasivne, već aktivne inkluzije.

Guardian: To bazirate na vlastitom iskustvu?

Hemon: Moji roditelji su bili izbjeglice u Kanadi. Sjećam se kada me je moj otac jednom nazvao u panici i strahu. Trebalo mu je 250 dolara da kupi alat kako bi se mogao zaposliti u jednoj fabrici. Nisam imao novca da mu dam, bio sam siromašan, i prvo sam htio učiniti bilo šta da nabavim taj novac. Ali prije nego što sam bilo šta učinio, rekao sam mu da pita njegovog socijalnog radnika da mu posudi novac da kupi alat. On je pitao, oni su mu posudili novac, te je otac kupio alat i zaposlio se. Potom je vratio novac. Međutim, da mu novac nisu posudili i da nije mogao kupiti alat, priča bi bila potpuno drukčija.