Nenad Veličković: Na kojim vrijednostima je moguća alternativa društvu laži, nasilja i korupcije?

U Sarajevu je nedavno objavljen novi roman uglednog bosanskohercegovačkog književnika i univerzitetskog profesora Nenada Veličkovića, Sahib 2.0. Riječ je o svojevrsnom nastavku kultnog romana Sahib, ali ne u klasičnom narativnom smislu.

Razgovarao: Faruk Vele, za portal Radiosarajevo.ba

Roman Sahib 2.0 smješta radnju u Beograd, u vrijeme masovnih protesta, štrajkova, paralize društva, otvarajući pitanja našeg sutra koja nadilaze granice bližeg susjedstva. Iako se na prvi pogled bavi drugim prostorom i kontekstom, ova priča jednako je i priča o nama – suočenima s pitanjima smisla, odgovornosti i neizvjesne budućnosti.

Trending

Objavljeni dosijei FBI-a: Trump se spominje u hiljadama novih dokumenata o Epsteinu

Smješten u vrijeme društvenih lomova i općeg gubitka iluzija, roman ne nudi utješne odgovore, već namjerno proizvodi nelagodu i otvara prostor za preispitivanje. Ova knjiga ne traži od čitatelja da joj vjeruje - nego da joj se suprotstavi.

U razgovoru s profesorom Veličkovićem pokušali smo taj prostor dodatno osvijetliti – ne iz pozicije tumača, nego čitatelja koji još uvijek traga za vlastitim odgovorima.

27.12.25. 18:16

Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić: Pećina zvana ćaci Srbija

Sahib vs. Sahib 2.0

Radiosarajevo.ba: Uvaženi profesore Veličkoviću, kakvi odjeci romana Sahib 2.0 stižu do Vas i jeste li zadovoljni reakcijama čitateljske publike?

Veličković: Još je rano za sređene utiske. Kakva je bila vaša? :)

Radiosarajevo.ba: Da se uz satirične sekvence koje podsjećaju na Sahiba čitanje može doživjeti i kao prilika da preispitujemo naša društva i svijet u kojem živimo. Nažalost, u tome ne nudite previše nade, ali insistirate na odgovornosti i promišljanju o vrijednostima. Vjerujemo i da će biti čitatelja koje će iznenaditi činjenica da Sahib 2.0 nije "klasični" nastavak romana od prije dvadesetak godina, već jedna nova priča.

Veličković: Nadam se da iznenađenje neće preći u razočaranje. "Nastavak" je sličan "originalu" po pripovjednom registru, po temi, donekle i po satiričnim sekvencama. Nastojao sam da ima kompleksniju i čvršću fabulu i psihološki izrađenije likove.

Radiosarajevo.ba: Roman Sahib 2.0 izmješten je u Beograd i snažno se oslanja na stvarne društvene potrese, posebno studentske proteste u Srbiji. Šta Vas je motiviralo da upravo taj trenutak i taj bunt postanu jedna od tematskih osi romana?

Veličković: Roman se, preciznije, odnosi na martovske proteste, jednako na studentske kao i na štrajk nastavnika. Učinilo mi se zanimljivim pokušati ih razumjeti u kontekstu postjugoslavenske tranzicije, čime se bavio i prvi Sahib. Na kojim vrijednosnim temeljima se može zamišljati alternativa društvu izgrađenom na lažima, nasilju i korupciji?

Radiosarajevo.ba: U romanu protest nije samo politički čin, već i moralna, pa i egzistencijalna pozicija. Koliko današnji studentski protesti, po Vašem mišljenju, zaista nose potencijal stvarne društvene promjene, a koliko su tek ventil za akumulirane frustracije?

Veličković: Nastojim ih gledati kao zbir različitih motiva, a nadam se da će se oni bliski meni artikulisati u neku jaču političku snagu.

"Duboka država"

Radiosarajevo.ba: Kako ste, u svjetlu aktuelnih društvenih potresa u našem susjedstvu, doživjeli činjenicu da dio izdavača iz Republike Srbije nije smio objaviti Vašu knjigu? Zapravo, Vi ste osobno i izdavač.

Veličković: Ne bih rekao da se radi o nesmjelosti. Vjerujem da su razlozi bili praktični. Očekivao sam da reaguju brzo, na šta oni nisu bili spremni. Moguće je i da su procijenili kako roman ne bi imao čitatelje, pa u objavljivanju nisu vidjeli isplativ posao. Imate li vi neko drugačije objašnjenje, nakon što ste pročitali roman?

Radiosarajevo.ba: Teza o neprofitabilnosti projekta nije baš uvjerljiva. Naprotiv, tema je dovoljno intrigantna da bi mogla privući i one koji se načelno ne slažu s Vašom pozicijom. Prije će biti riječ o strahu od tzv. "duboke države", koju ste u romanu precizno opisali, a koja nije imanentna samo srbijanskom društvu. Drugim riječima, razmišljali su kako valja (pre)živjeti i nakon objavljivanja Vaše knjige. U jednom intervjuu ste kazali da se studentski protesti u Srbiji itekako tiču svih nas. Koliko su oni ogledalo šire regionalne krize i u kojoj mjeri se u toj slici mogu prepoznati Bosna i Hercegovina i druge zemlje bivše Jugoslavije?

Veličković: U romanu sam na više mjesta proteste doveo u vezu s globalnim temama: Ukrajina, Gaza, militarizacija, ratoljublje... Mislim da se motivi režima u Srbiji ne razlikuju bitno od onih koji određuju politike većine drugih država čije su vlade realno otuđene od građana i servisiraju potrebe krupnog kapitala. Protesti mogu tu činjenicu približiti i učiniti jasnijom građanima koji je svojom pasivnošću legitimišu.

Zamisli... – budućnost

Radiosarajevo.ba: Čitamo vrlo različite reakcije i komentare na proteste u Srbiji. Zamjera im se, s jedne strane, povremeno koketiranje s nacionalističkom retorikom i simbolima (spominju se veterani ratova na prostoru bivše Jugoslavije, padobranci, govori o "srpskom narodu" u RS-u i Hrvatskoj), a s druge strane nedostatak jasne političke profilacije i vodstva, kakvo su, primjerice, imali protesti protiv Miloševića devedesetih. Šta bi, po Vašem mišljenju, ovaj pokret mogao donijeti Srbiji, ali i regiji?

Veličković: Pa, nisam siguran da su protesti protiv Miloševića u tom smislu bili drugačiji. Inače ne bismo imali to što imamo danas. Ključno je, po mom mišljenju, moći zamisliti budućnost u kakvoj bismo željeli živjeti. Nažalost, nismo baš imali ni gdje ni od koga naučiti to zamišljati.

Radiosarajevo.ba: U Bosni i Hercegovini često dominira osjećaj društvene paralize i političke apatije. Može li iskustvo studentskih protesta u Srbiji imati inspirativan ili otrežnjujući efekt na mlade u BiH?

Veličković: Da može, do sada bi valjda imalo. Volio bih da griješim u ovoj procjeni.

Ništa se neće promijeniti bez promjena u obrazovanju

Radiosarajevo.ba: Da li Sahib 2.0 sugerira da je studentski bunt posljednja linija otpora u društvima u kojima su političke elite oguglale na kritiku?

Veličković: Zašto mislite da Sahib 2.0 to sugerira?

Radiosarajevo.ba: Možda zato što u romanu studenti i njihovi profesori, poput Irene, odbijaju da se mire s gotovim istinama. Pojavljuju se kao akteri koji propituju nametnute vrijednosti, postavljaju pitanja i odbijaju da se prilagode poretku za koji vjeruju da je – uprkos svom blještavilu – duboko natruhao. Taj bunt Vi ne idealizirate; naprotiv, ponekad ga i kritički preispitujete. Ipak, on je predstavljen kao posljednji prostor smislenog otpora. Očito se Vaš roman u bitnom dijelu bavi obrazovanjem, profesorima, studentima itd. No, uređivali ste i Školegijum. Kakvo je obrazovanje danas u Bosni i Hercegovini i regiji, koliko je ono dio problema naših društava, a koliko potencijalnih rješenja i gdje smo danas.

Veličković: Da, obrazovanje kao slika društva je vjerovatno najbolji ključ da se razumije roman. I pesimizam koji se osjeti na kraju dolazi od saznanja da se ništa neće promijeniti u društvu dok se prvo ne promijeni u obrazovanju. Ako na studenske proteste gledamo kao na alternativno obrazovanje, a uz malo truda možemo i tako, onda možda i nije sve tako crno.

Radiosarajevo.ba: Sahib se danas čita širom svijeta, posebno među mladima, nedavno ste podijelili svoje iskustvo iz zemalja Baltika. Vjerujete li da ova priča može biti inspirativna i za mlade u drugim državama, naročito u Evropi?

Veličković: Ne znam da se Sahib čita baš širom svijeta, to je svakako pretjerano. U kom smislu inspirativna? I koja tačno priča? Nije svejedno s kojim će se od likova identifikovati, ako uopšte uđu u priču na taj način.

Radiosarajevo.ba: Vaši likovi često balansiraju između ironije, cinizma i potrebe za etičkim djelovanjem. Smatrate li da je ironija danas oblik otpora ili, naprotiv, bijeg od odgovornosti?

Veličković: Načelno, bliže mi je ovo drugo. Ali je ipak važan kontekst.

O svijetu: Ako još nije otišao, daleko je odmakao...

Radiosarajevo.ba: Da li književnost, u vremenu društvenih mreža i brze političke mobilizacije, još uvijek može biti prostor ozbiljne društvene intervencije ili joj je uloga svedena na komentatorsku marginu?

Veličković: U knjizi Čari prepričavanja objasnio sam zašto mislim da može. I ne samo to, nego i kako može. Bitno je da se dva trenutno odvojena svijeta, izdavačkog biznisa i književnog obrazovanja, približe jedno drugom.

Radiosarajevo.ba: Svjedočimo velikim promjenama u međunarodnim odnosima, s Trumpom i njegovom Amerikom ponovo na vrhu globalne piramide. Kuda naš svijet ide – ili je, po Vašem mišljenju, već otišao...?

Veličković: Ako još nije otišao, daleko je odmakao...

Radiosarajevo.ba: Ako Sahib 2.0 danas čitaju studenti i mladi ljudi, šta biste voljeli da ponesu iz romana: nadu, oprez, bunt ili svijest o cijeni svake pobune?

Veličković: Nisam njih zamišljao kao odabrane ili povlaštene čitaoce. Od čitalaca, pa i od njih, očekujem da čitaju pažljivo, da prepoznaju i prate moju namjeru i da se prema njoj na kraju odrede. Do čega je čitanje Sahiba 2.0 vas dovelo?

Radiosarajevo.ba: Do osjećaja da moramo preuzeti odgovornost za vrijednosti društva i svijeta u kojem živimo. Svaka pobuna je nužna, ali i skupa. Iluzija je možda očekivati brze i čiste ishode. Utisak je da roman navodi da više razmišljamo o odgovornosti nego o nadi – ali i o cijeni pasivnosti.

Stoga Sahiba 2.0 toplo preporučujemo.