Zvonimir Nikolić: Kad legitimni preuzmu brigu...

„U mojoj ulici ne prodaju se kifle, ne teče saobraćaj i dim“…(Zabranjeno pušenje)

Kada je davne 1936. godine nadbiskup Ivan Šarić, donio iz Rima projekat za crkvu nepoznatog autora, koja je trebala biti izgrađena na periferiji Rima i predao ga Karlu Paržiku, nije ni sanjao šta će se dešavati 86 godina kasnije. Karlo je taj projekat doradio i prilagodio sarajevskim vjernicima, te prema njemu četiri godine kasnije izgradio crkvu Svetog Josipa na Marijin Dvoru.

Crkvu koju krase djela Zdenka Grgića, Zlatka Latkovića, Ivana Marinkovića, Marijana Ilića, Josipa Podolskog, ateljea Stanišić. Specifična je i po podrumskoj kripti sa grobnicama, koju još ima samo sarajevska katedrala.

Trending

Ramo Isak se opušta u Dubaiju: 'Kralju, uživaj'

Piše: Zvonimir Nikolić za portal Tačno.net

U vrijeme mog odrastanja u tadašnjoj Brankovoj ulici, to je bila „naša“ crkva. U njoj sam išao na vjeronauk, primio „Prvu pričest“, „Krizman“ i na poklon dobio ručni sat od krizmanog kuma. To je bila crkva u kojoj smo išli na „Ponoćku“, prvo sa roditeljima i bratom a poslije sa rajom svih imena i nacija. Doduše, tada smo nekako i bili svi kao jedan i vjerujem da je i mojim drugovima odlazak na ponoćku bio događaj za pamćenje. I tadašnji biskup Mato Bičvić bi na svakoj ponoćki pozdravio posjetioce crkve i drugih konfesija, koji su odlučili tu svečanu noć provesti u crkvi i uveličati praznik svojim prijateljima.

Sjećam se kao dječak da u vrijeme oko Božića bi dolazio sveštenik da nam sveti kuću. Došao bi u pratnji nekog mladog kapelana, posvetili nam kuću, donijeli naljepnicu i katolički kalendar sa imendanima. Tada sam negdje i shvatio da moj tata Damjan i ja Zvonimir, imamo imendan isti dan 12. februara. Inače, dan nakon Božića bi svi familijarno slavili imendan maminog tate Stjepana.

Prije njihovog dolaska, otac i mati bi pripremili novac da daju mladom kapelanu, a tata bi obično mamu pitao:

• Što li njih još nema, mislio sam da će doći prije podneva?
• Pa ni ne mogu prije, dok obiđu sve vjernike u ulici, znaš li koliko ima tu porodica?
• Hajde dobro, doći će valjda do dva da možemo ručati.

Prolazile su godine. Na naša vrata je zakucao i rat. Matu Bičvića je zamijenio drugi sveštenik, a njega sveštenik Luka. Crkva je nekako bila sve praznija, a i Luka bi došao ranije da obiđe i posveti stan mojih roditelja. Kada je tata otišao na onaj kažu bolji i ljepši svijet, mama je Božiće slavila sa nama na Grbavici.

I uvijek bi dan-dva kasnije rekla:

• Sine hajde ti mene odvezi kući ujutro, doći će mi sveštenik Luka da posveti kuću.
• Pa neka te još malo, neće sigurno doći do podne.
• A hoće sine, nema više kome da sveti, ostala je Jela na početku naše ulice i Hrvoje i ja u našoj zgradi.
• Dobro mama, hajde ti se spremi i ja ću te odvesti.

Prije nekoliko godina je umrla i teta Jela sa početka ulice. Prošle godine je umrla i moja majka. Prije par mjeseci i Hrvoje.

Ostala je jedna ulica manje za posvećivanje kuće, donošenje naljepnice i katoličkog kalendara. Ulica koja se direktno nastavlja na ulicu u kojoj su sve zajedničke institucije. Ulica u kojoj su po svoj prilici stanovali katolici koji nisu legitimni. Ili su možda pogriješili pa su se umjesto katolika, trebali nazivati Hrvatima? Ulica u kojoj niti jedno dijete koje je odraslo u njoj, nije dobilo posao u institucijama federacije ili države. Jer kome će oni da prosipaju pamet, tamo gdje se rješavaju bitne stvari, kada su za to zaduženi samo legitimni Hrvati, rođeni u Zapadnoj Hercegovini, koji ponedjeljkom dolaze na posao, kojima država plaća stan i odvojeni život i koji se petkom vraćaju u svoje legitimne gradove.

U Sarajevu je sve manje katolika ili Hrvata, a sve one koje znam da su otišli, otjerala je politika HDZ-a. Nikada niti jedan od njih nije dobio nikakvu zaštitu ili pomoć od onih koji se busaju u prsa da su zaštitnici Hrvata, nikada ni feninga od milionske pomoći koja svake godine dolazi iz Hrvatske. Jer valjda nisu legitimni. Sve to je rezervisano samo za legitimne.

A i vjerovatno politici Dragana Čovića i HDZ-a ide u korist da u Sarajevu bude sve manje Hrvata. Možda bi bili najsretniji da ih nema nikako.

Jer su u principu samo kolateralna šteta legitimnima. E moj nadbiskupe Šariću, da samo znaš koliko je sada ona crkva prazna…

„U mojoj ulici ne prodaju se kifle (jer je Zorina pekara davno zatvorena), saobraćaj teče u četiri trake, dima ima i previše, ali nema niti jednoj katolika…(ili vjernika katoličke vjeroispovijesti).