Zaboravljeni

Koncentracioni logor Omarska bio je logor za zatvaranje, mučenje, silovanje i ubijanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, s područja općine Prijedor.

Kroz logor je od maja mjeseca 1992. godine prošlo više od 8.000 osoba. Logoraši su u krajnje nečovječnim uslovima svo vrijeme bili izloženi torturi, fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju, silovanjima i raznim oblicima seksualnog zlostavljanja te ubistvima.

U logoru je ubijeno oko 700 logoraša, a na desetine žena je bilo izloženo sistematskom izrabljivanju i silovanjima. Nażalost, Prijedor nije jedini grad u kom su napravljeni nepojamni zločini, a koji se nije suočio sa sopstvenim zlom. To je grad koji je poput mnogih u BiH promjenio svoje lice, postao monoetnički, a svoje dojučerašnje i preživjele komšije napravio manjinom na sopstvenom kućnom pragu.

Unutar glavnih struktura moći u ovoj zemlji postoji otpor prema istini, treba zaroniti u što brži zaborav, jer se ratni ciljevi stvaranja monoetničkih sredina moraju sačuvati od pravnih i moralnih konsekvenci suočavanja sa prošlošću. Oni odvažni koji su se vratili u svoje gradove i sela ostavljeni su na milost novoj etničkoj večini napravljenoj na sistemskim progonima i zlodjelima. Odgovornost naroda, to jest kolektivna odgovornost, moralna je i politička kategorija. I u tom smislu mi se čini da je narod odgovoran za ono što vlast čini u njegovo ime, sada - u miru diskriminira povratnike kao manjinsku zajednicu.

Nemaju pravo čak ni na svoj jezik i svoje škole, o mogućem zaposlenju da i ne govorimo.Svaka vlast, pa i diktatura, traži legitimaciju. A narod joj tu legitimaciju daje i kada šuti, jer tom šutnjom daje svoj pristanak. Naravno da narod nije direktno odgovoran za zlodjela koju je počinila vojska, paravojne jedinice, ali je odgovoran za šutnju, za pristanak, za politički izbor, za podržavanje tog režima, za davanje legitimiteta tom sistemu. Moramo posmatrati taj proces u kontinuitetu koji traje 25 godina.

Politika u BiH zapravo suštinski ne uspjeva da se okrene problemima građana, koji su zaista ogromni, nego uvijek i u sve mora da se unese “borbenost prvog reda” protiv nekog drugog naroda; najčešće i najrađe – protiv komšija. Nekadašnji borbeni pokliči sada se šapuću na porodičnim sjelima, vjerskim i partijskim skupovima, pritajeno i podlo. Zato sa procesom pomirenja nismo daleko dogurali, za šta jesu najodgovorniji političari, ali ne samo oni, odgovorni su i građani. Umjesto da od svojih lidera traže da govore o temama važnim za život – posao, standard, plate, škole, zdravstvo – njima je očito draže da se hrane svojim “nacionalnim ponosom”.

I tako živimo više od dvije decenije, pa nam, u tom smislu, vjerovatno nema pomoći i na sljedećim izborima. Nacionalizmi međusobno veoma lijepo surađuju, često se nađu i za kafanskim stolom, čemu smo svjedočili proteklih dana. To više nije agresivni nacionalizam iz devedesetih godina prošloga stoljeća kada su se otvoreno protjerivali drugi i drugačiji. Sada je aktualna koegzistencija nacionalizama. Oni koji smatraju da je to pogrešna definicija BiH - a to su oni koji smatraju da se u BiH ne smije polaziti od etničkog, nego od građanskog načela - oni su zapravo u sendviču različitih geto-nacionalizama.

Tamo gdje smo većina to je "naše", ljudska prava su dogovoreni "konstitutivni dekor" partokratskih elita, a ne dio opste kulture, civilizacijske vrednote na kojoj počiva bosanskohercegovačko društvo. Takva logika glavni grad Sarajevo čini "multikulturalnim, ali bošnjačkim gradom" u nacionalističkoj simetriji zaboravljenih Bošnjaka u Banja Luci, Srba u Mostaru, Hrvata u Zenici.

Jedino je dobro pokojem sretniku lojalnom vodji i matičnoj partiji sa kancelarijskim ogrankom u "neprijateljskoj pozadini". To su "profesionalni"Srbi, Hrvati i Bošnjaci na visokim poslaničkim paušalima i nekretninama u "svom" entitetu. Njihov je zadatak da ponekad ulože etnički veto na mig svojih stranačkih centrala ili zakažu dramatičnu press konferenciju o ugroženosti svog naroda. Tako se brižljivo gaji većinski nacionalizam, u kojem smo zaglavljeni kao da je naše prirodno stanje, sa kojim se treba pomiriti.

Ta šovinistička mantra koju vrte etnički šibicari, prebacuju svu odgovornost na "drugog", koji je demon i šejtan sa kojim nije moguće živjeti zajedno. Naše društvo je u kritičnoj fazi dugotrajne bolesti nerazumjevanja drugog, odsustva empatije, zatvorenog uma kojem je jedino važno da pripada svojoj većini, svom nacionalnom korpusu u "svojoj vjeri i na svojoj zemlji". Izdali smo temelje našeg društva koje je sebe ugradilo u razumijevanje Drugog.

Ubjeđen sam da na kafanskom meniju "narodnih lidera" nikada se neće naći teme žrtve i memorijalizacija stradalničkih mjesta širom BiH. Odgovorna i kritička kultura sjećanja koja će reflektirati tamna i svijetla mjesta sopstvene historije nisu saveznik etnonacionalističkih politika. Znaju oni dobro da forenzična i činjenična istina spašava naše duše od ravnodušnosti koja omogućuje progresiju zla koje minira humanisticko i harmonizirano društvo.

Ako se sjetimo onoga što se dogodilo prije 24 godina, imamo mogućnost izbjeći nove katastrofe. A ako ne, riskiramo postati žrtve vlastite ravnodušnosti. Indiferentni prema lekcijama naše prošlosti, bit ćemo takvi i prema nerazdvojivim nadama za budućnost.

I tako dolazimo do suštine: "Ako mi zaboravimo, bit ćemo zaboravljeni".

I živi i mrtvi!