Vuk Bačanović: Mudrost 'avnojevaca' nije iscrpljena

Piše: Vuk Bačanović, Radiosarajevo.ba

Danas je 29. novembar i 67. godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Popularniji kao Dan Republike, ovaj je dan glavni u nizu zapostavljenih i/ili pogrešno interpretiranih datuma iz bliže historije južnoslovenskih naroda. Novim naraštajima su novi „demokratski“ obrazovni programi ponudili sasvim drugačije ideološke modele od antifašističkih narodnih vijeća kao demokratskih i antikolonijalnih tijela južnoslovenskih naroda. Umjesto AVNOJ-a (a preko njega i ZAVNOBiH-a), heroiziraju se vojskovođe i ratni zločinci iz fašističkih i kolaboracionističkih vojnih formacija, čime se afirmira subordinacija stranim interesima.

Politički pluralizam, ipak

Među stanovnicima južnoslovenskih država, čije su vlade danas jedva nešto više od pukog uslužnog servisa inostranim bankarskim špekulantima, bivši Dan Republike je, prema tome, anomalija. Ako nije nostalgija za mladalačkim dernečenjima, on je sinonim za nešto komunističko, a prema tome bajato i dosadno, naspram blještavila tržnih centara koji se slavodobitno uzdižu nad zemljom kreditno nesposobnih etno-siromaha.

Ono što AVNOJ-u, međutim, i danas daje aktuelnost jeste njegov neponovljivi univerzalizam i politički pluralizam. Iako su većinu od 142 delegata činili komunisti, u odlukama Antifašističkog vijeća učestvovali su i delegati Hrvatske seljačke stranke, pristalice Jugoslavenske muslimanske organizacije, članovi Stranke hrišćanskih socijalista, Stranke samostalnih demokrata, Radikalne stranke i Srpske zemljoradničke stranke. Pod komunističkom direktivom, osuđena je jugoslovenska kraljevska vlada u Londonu i Jugoslovenska vojska u otadžbini Draže Mihailovića zbog politike zavađanja „naroda Jugoslavije“ s ciljem „da ih nahuška na međusobno klanje“.

Proglašavanjem kraljevske vlade nelegalnom, komunisti su postigli dvije ogromne prednosti nad svojim neprijateljima: 1. U Narodnooslobodilački pokret, u kojem su do tada glavnu snagu činili Srbi, masovno su privukli Hrvate i Muslimane. 2. Uspjeli su da obesmisle i oslabe ravnogorski svetosavski kongres u selu Ba, kojim je Draža Mihailović nastojao stvoriti protutežu AVNOJ-u, okupivši oko sebe predstavnike muslimanske i hrvatske buržoazije koja je strahovala od komunista.

Većina srpskog stanovništva, razočarana ravnogorskom kolaboracijom, te dominantna većina Hrvata i muslimana koji su osuđivali ustaške zločine, sada su se mogli naći u okvirima jednog političkog projekta. Mihailović, kojem zakašnjela politička pragmatičnost nije mogla pomoći u popravljanju reputacije kolaboracioniste i istrjebljivača, Drugim zasjedanjem AVNOJ-a postaje neminovni gubitnik.

Besprijekorna politička simbolika

Politička simbolika koju su komunisti kreirali bila je, u tom smislu, besprijekorna: sjednicom je predsjedavao predratni predsjednik skupštine Kraljevine SHS dr. Ivan Ribar. S njim su u Predsjedništvu sjedili slovenački teoretičar književnosti i esejist dr. Josip Vidmar, prominentni hrvatski komunist Pavle Gregorić, predsjedavajući ZAVNOBiH-a dr. Vojislav Kecmanović, crnogorski marksist i partizanski komandant Ivan Milutinović, pravoslavni sveštenik Vlada Zečević, član HSS-a dr. Zlatan Sremec, srpski partizan Sreten Žujović i Sulejman Filipović, domobranski oficir koji je prešao u NOVJ. U spletu fašističkih i nacionalističkih manipulacija primordijalnom simbolikom tla i krvi, bilo je potrebno impresivno političko umijeće taktiziranja da pokret kao NOP, desetkovan operacijama „Weiss“ i „Schwartz“, svrgne vladu koju su zvanično podržavali i zapadni saveznici i SSSR.

Podsjetimo se tih odluka:

1. Da se Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije konstituira u vrhovno zakonodavno i izvršno tijelo Jugoslavije, kao vrhovni predstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline i da se uspostavi Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije NKOJ kao organ sa svim obilježjima narodne vlade, preko kojega će Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije ostvarivati svoju izvršnu funkciju;

2. Da se izdajničkoj, jugoslovenskoj izbjegličkoj „vladi“ oduzmu sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a napose da predstavlja narod Jugoslavije ma gdje i ma pred kim;

3. Da se pregledaju svi međunarodni ugovori i obaveze koje su u inozemstvu u ime Jugoslavije sklopile izbjegličke „vlade“, a u cilju njihova poništenja ili ponovnog sklapanja odnosno odobrenja i da se ne priznaju međunarodni ugovori i obaveze koje bi u buduće u inostranstvu eventualno sklopila izbjeglička takozvana „vlada“;

4. Da se Jugoslavija izgradi na demokratskom federativnom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda;

5. Da se svi ti zaključci formuliraju u posebnim odlukama AVNOJ-a.

Najbitniji politički kapital AVNOJ-a je, dakle, uspjeh u prekodiranju partikularističke nacionalističke simbolike krvi i tla u simboliku zajedničkog jugoslovenskog interesa, upropaštenu u Kraljevini Jugoslaviji kao hegemoniji beogradske buržoazije.

I danas je prekodiranje možda najbolja strategija protiv kreatora i finansijera krvi i tla, s obzirom da se zajednički izrabljivač, sektor inostranih komercijalnih banaka, svojom pohlepom kristalizirao kao moderni kolonizator zemalja bivše Jugoslavije.

Prepoznavanje ovog neprijatelja, prevrednovanje vrijednosti i prekodiranje političke simbolike u skladu s tim prepoznavanjem, jedina je politička strategija koja će dugoročno omogućiti napredak za nasljednice jugoslovenske federacije.

Svaka politička opcija u BiH koja pretenduje na to da bude ozbiljna mora se ozbiljno pozabaviti ovom realnošću, ili ostati vinovnik jalovih etno-kombinatorika u interesu spekulativnog bankarskog kapitala. Mudrost „avnojevaca“ daleko od toga da je iscrpljena.