Vuk Bačanović: Duopol socijaldemokrata

Piše: Vuk Bačanović, Radiosarajevo.ba

U Bosni i Hercegovini imenom postoje tri socijaldemokratske partije u državi (SDU, SDP i SNSD) od kojih je prva posve marginalizovana, a druge dvije realno najjače, najdominantnije i, u konačnici, najbogatije partije u državi, odnosno u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. SNSD već četiri godine suvereno upravlja RS-om, dok je SDP kroz vladavinu razvijenijim urbanim područjima u Federaciji (Sarajevo, Tuzla, Bihać) i konačno pobjedom na oktobarskim izborima povratio poziciju koju je izgubio kao lider Alijanse za promjene na opštim izborima 2002. I SNSD je strankama sa srpskim nacionalnim predznakom dva puta preotimao vlast, da je od 2006. u Republici Srpskoj više ne bi ispustio iz ruku. Najčešće medijske (i međusobne) kritike ovih bosanskohercegovačkih partija baziraju se na njihovoj ideološko-propagandnoj (multi)nacionalističkoj kombinatorici, odnosno na tome ko je veći zaštitnik države Bosne Hercegovine i/ili Republike Srpske. Malo ko, međutim, ukazuje na njihov „socijaldemokratski“ predznak i, s druge strane, nimalo socijaldemokratski učinak.

Socijaldemokrati provodili neoliberalne reforme

Socijaldemokratija bi u svojoj osnovi morala podrazumijevati kombinaciju privatnog poduzetništva i javnih, odnosno budžetski finansiranih sektora, kao što su: obrazovanje, zdravstvo, dječja skrb i drugi oblici socijalne sigurnosti za sve građane. Ona također znači postojanje ekstenzivnog sistema socijalne sigurnosti, sa jasnim strategijama suzbijanja efekata siromaštva i osiguranja građana od gubitka prihoda kao posljedice bolesti, nezaposlenosti, odnosno odlaska u mirovinu. Socijaldemokratija također podrazumijeva državna tijela koja reguliraju privatni kapital u interesu radnika i potrošača, vodeći računa o pravima radnika (putem jačanja sindikata), potrošača i potjecanju fer tržišne konkurencije.

Umjesto ovakvih politika, Bosna i Hercegovina je u poslijeratnom razdoblju, bez obzira jesu li njome vladale matematičke koalicije nacionaldemokrata ili socijaldemokrata (ili kombinacije uz pridružene minorne oportuniste), postala jedno od najliberalnijih tržišta u Evropi, bez adekvatne zaštite domaće proizvodnje, malih privrednika i radničke klase, uz potpuno deregulirani bankarski sektor, koji su od raspadajućih domaćih banaka postepeno preuzeli inostrani moguli: Raiffeisen Bank, Uni Credit Bank, Hypo Alpe Adria Bank, Volksbank i Sparkasse. Deregulacija tržišta, a posebno bankarskog sektora, po smjernicama neoliberalanog kapitalizma Čikaške škole, (koji, pokazalo se, vodi okrupnjavanju kapitala u rukama malobrojnih finansijera), postala je osnova bosanskohercegovačkog tranzicijskog kapitalizma.

Dio inostranih banaka, koje danas lihvarskim kamatama guše privredni razvoj Bosne i Hercegovine uvedene su u oba njena entiteta dok je u Federaciji BiH vladala socijaldemokratska Alijansa za promjene na čelu sa Alijom Behmenom, a u Republici Srpskoj nacionaldemokratska koalicija na čelu sa Mladenom Ivanićem. RBB Zentralbank Österreich AG u julu 2000. postaje vlasnik Market banke pod imenom RBB d. d. BiH. Još u maju 2001. postaju vlasnicima HPB Mostar pod imenom RBB, da bi se ove dvije banke kasnije spojile u jednu banku. Hypo Group Alpe Adria ulaze u BiH sredinom 2001. godine preuzimanjem Aurobanke. S druge strane, socijaldemokrati Milorada Dodika su u svojoj ekonomskoj platformi najavili i, po stupanju na vlast 2006., sproveli privatizaciju Telecoma Srpske i preduzeća iz oblasti naftne industrije, kao što je rafinerija u Bosanskom Brodu.

SNSD – daleko od socijaldemokratije

Ovi postupci SNSD-a nemaju nikakvog slijeda sa socijaldemokratskim načelima, već sa osnovnim principom neoliberalne ekonomije: transferom kontrole ekonomije iz javnog u privatni sektor.

„Država mora biti garant uspješnog ekonomskog razvoja kroz samo dvije uloge u privrednom sistemu: regulativnu i nadzornu. Sve ostalo treba biti stvar tržišne utakmice“, stoji u političkoj platformi SNSD-a. Dodik i njegovi socijaldemokrati su biračima zaboravili objasniti da sudija u toj utakmici nije on, veliki vožd, već oligopol inostranih banaka, koji je, još za vladavine federalnih socijaldemokrata, zagospodario bosanskohercegovačkom ekonomijom.

Prof. dr. Dževad Šabić (savjetnik za privredni sistem i ekonomsku politiku u Sektoru za makroekonomski sistem Vanjskotrgovinske komore BiH) je u svome članku objavljenom u infoKOM-u još 2009. objasnio da inostrane banke u BiH „putem postojećeg strukovno vaninstitucionalnog udruženja koordiniraju zajedničke elemente ukupne politike uključivo i politiku kamatnih stopa projiciranih prema visoko postavljenim profitnim ciljevima svojih matica, radi kojih su i došle u BiH...“. On je također upozorio da „Bosna i Hercegovina nema nijedan razvojni, investicioni, kreditni niti drugi novčani fond, kao korektiv monopolskom ponašanju banaka, iako uspješna praksa EU i bliže okruženje nudi brojna i uvjerljiva iskustva.“

„Bosna i Hercegovina u interesu svoje privrede i građana, ukoliko ne želi postati finansijska kolonija i time El Dorado za ubiranje i izvoz visoko kamatonosnog profita iz aktivnosti banaka, mora uspostaviti antimonopolsku finansijsku infrastrukturu kao jednu od poluga zdrave tržišne regulacije sektora bankarstva“, upozorio je prof. Šabić, a da ni jedna od bosanskohercegovačkih socijaldemokratskih partija ovo goruće pitanje nije stavila u prvi plan svojih kampanja obraćanja građanima BiH.

Magistar ekonomskih nauka Goran Nedić je u svome članku „Kako do kamate od 3 posto“ upozorio da na ovaj način „Dvije milijarde maraka... na direktan (kamate) ili indirektan način (uvoz) odu za strane zemlje. Dvije milijarde maraka iznosi 40 % svih neto plata koje su podijeljene u BiH u toku 2009 godine. Vlade u svijetu padaju kada kamata pređu iznos od 4-5 %, kod nas su ljudi prihvatili da je 10 % naša realnost i da ne može biti drugačije.“

Kada je SDP-ovo „odmah“?

Umjesto da prvenstveno problematiziraju kamatu od 10 % koja razara svaki budući potencijal domaće privrede, bosanskohercegovački socijaldemokrati su, odmah po izborima, aktuelizirali milion puta prežvakanu temu od zaštiti države, odnosno Republike Srpske, baš kao da će se milion puta prežvakanim temama o ustavnim promjenama automatski poboljšati životni standard njihovih birača.

Unatoč tome i SNSD (šturo) i SDP (mnogo detaljnije) u svojim ekonomskim platformama spominju regulaciju bankarskog sektora, odnosno stvaranja alternative postojećim stranim komercijalnim bankama u BiH. Tako je SNSD još 2006. najavio da se „pripremaju i planiraju čitavi setovi novih propisa i načina rada, od promjena u porezima na profit i dohodak, preko sistematizacije tržišta hartija od vrijednosti, regulisanja štedno kreditnih organizacija (banaka op. a.), osiguravajućih društava, do kreiranja fiskalne politike.“

SDP je u jednoj od svojih pet politika s kojom je izašao na oktobarske izbore podvukao da je „Bankarski sektor u Bosni i Hercegovini, bezmalo u cijelosti u vlasništvu međunarodnog kapitala i naše banke su uglavnom organizacijske jedinice stranih banaka.“

„Državnim bankama je praktično onemogućeno da konkurišu za držanje određenih depozita, kako bi im se svjesno umanjila sposobnost i kako bi već u startu bile manje konkurentne u odnosu na privatne banke, čime ih se pokušava eliminirati iz bankarskog sistema. Socijaldemokratska partija će ovu, svjesno konstruiranu diskriminaciju, odmah otkloniti izmjenom odgovarajućih propisa i dovesti u ravnopravan položaj banke, bez obzira na vlasništvo.“, stoji u ekonomskoj platformi SDP-a.

Pa ipak SDP-ovo „odmah“, nije dovoljno precizna odrednica kada će se i kako osnovati „bar jedna državna komercijalna banka“, koja „bi bila i svojevrsni izraz konkurencije privatnim bankama“. Nije jasno zbog čega, ako već u SNSD-u, a onda u SDP-u više ne aktueliziraju ovu priču od krucijalne važnosti za BiH.

Odgovornost socijaldemokrata

U situaciji kada će 2011. godine stupanje na snagu sporazuma sa CEFTA-om, jeftina inostrana hrana, uvezena bez ikakvih carina i dadžbina, preplaviti tržište BiH i zadati konačni udarac domaćoj industriji hrane, kada Zakonom o javnim nabavkama, koji stupa na snagu u januaru, domaće građevinske firme (zbog stand-by aranžmana sa MMF-om) neće imati posla u sopstvenoj zemlji, a što će rezultirati novim talasima otpuštanja i socijalnog nezadovoljstva, jednostavno više nema vremena za socijaldemokratsko „u planu“ i „odmah“. Nama je potreban zakon o regulaciji postojećih komercijalnih banaka, koji bi uredio visinu kamatnih stopa u nacionalnom interesu (dakle – ne iznad 3 %) i zabranio daljnje špekulisanje sudbinom građana ove zemlje.

Prvi bi socijaldemokrati morali biti ti koji će javnosti objasniti da bi strane komercijalne banke profitabilnije poslovale sa kamatom od 2 posto, jer bi tako bili suzbijeni troškovi loših kredita (ljudi koji propadaju). Prvi bi socijaldemokrati morali ukazati na pohlepu stranih menadžera, čiji cilj nije razvoj Bosne i Hercegovine, ili bilo kojeg od njenih entiteta i kantona, već veći bonus ostvaren na raznoraznim mahinacijama, kao što su „kreativno računovodstvo“, ili lažno prikazivanje troškova.

Postoji bojazan da i komercijalnim bankama takvim poslovanjem dugoročno sljeduje poslovna propast. Tada će entitetske vlade biti prisiljene da se ponovo obrate MMF-u, kako bi upumpao novac u propadajuće banke, čime ćemo novim zaduženjem spasiti uništitelje domaće ekonomije od kolapsa. Posljedica će biti rasprodaja preostalih kompanija u javnom vlasništvu, odnosno državne imovine kako bismo vratili kredit.

Na socijaldemokratima je sada da se dogovore hoće li Bosna i Hercegovina krenuti putem Grčke, Portugala i Irske, ili će se „odmah“ regulacijom komercijalnih banaka načiniti prvi korak u povratku monetarnog suvereniteta, a time i suvereniteta u energetici i proizvodnji hrane. Ili će socijaldemokrati konačno potvrditi da to nikada nisu ni bili?