Vuk Bačanović: Draža, NIN-ov savremenik

Piše: Vuk Bačanović

Naslovna priča najnovijeg broja beogradskog NIN-a je Draža Mihailović. Ne radi se međutim samo o analiziranju fenomena „vaskrsenja“ JVuO (Jugoslovenske vojske u otadžbini, kako se službeno zvao Ravnogorski pokret) ili već standardnoj revalorizaciji/relativizaciji uloge ovog nacionalističkog, velikosrpskog, a u konačnici i kvislinškog pokreta u srpskoj istoriji. Novinarka i analitičarka Zora Latinović, nazvala je svoj ogled o Mihailoviću „Suđenje jednom suđenju - Draža naš savremenik.“ Povod teksta jeste septembarsko ročište u postupku za rehabilitaciju Dragoljuba Draže Mihailovića pred Višim sudom u Beogradu, koji je pokrenuo Mihailovićev unuk Vojislav.

„Simbol žrtava komunističkog terora...“?

Iako je autorica naglasila da NIN-u nije do „konfrontiranja ko zna koji put ponovljenih stavova ideološki podijeljenih istoričara“, tj. onih koji Mihailovića vide „isključivo kao zločinca i kolaboracionistu“ i onih koji smatraju „da je on prvi i najveći simbol žrtava komunističkog terora“. Ovime je autorica, valjda, htjela poručiti da je istorija sukob tendencija da se neki događaj prikaže u odgovarajućem svjetlu, a ne naučna rekonstrukcija prošlosti na temelju istorijskih dokumenata, koji, kada je u pitanju Draža Mihailović nedvosmisleno potvrđuju zločinačku ideologiju i praksu njegove JVuO.

Kao posljedica temeljnog ravnogorskog dokumenta „Homogena Srbija“ (autora Stefana Moljevića), koji je predviđao uništenje svih „nenarodnih“ elemenata u granicama srpskih teritorija, pripadnici JVuO su poklali preko 2.000 muslimana – ljudi, žena i djece iz okoline Foče, Goražda i Čajniča. Isto su tako u augustu 1942. Mihailovićevi ravnogorci pod komandom Petra Bačovića zaklali su u Foči i okolnim selima oko 1.000 muslimana, među kojima je bilo 300 žena, djece i staraca. U februaru 1943. ravnogorci su pod vodstvom Mihailovićevih komandanata Zaharija Ostojića, Petra Bačovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalatovića i drugih u srezovima pljevljanskom, čajničkom i fočanskom, zaklali 1.200 muškaraca i 8.000 staraca, žena i djece, opljačkavši i spalivši 2.000 kuća. Jednako su četnici postupali sa protivnicima svoje ideologije među Srbima, pa su tako samo u 1942. godini, „legalizovani“ od strane njemačke vojne uprave, četnici pohapsili i predali Wermachtu na hiljade pristalica NOP-a, koje su Nijemci potom strijeljali. Pored toga Ravnogorci su opljačkali čitave krajeve, klali i zlostavljali na hiljade ljudi i silovali žene iz porodica naklonjenih partizanima.

U toku decembra 1942. godine i tokom cijele 1942. godine, Mihialovićevi "legalizovani" četnici pohapsili su i predali Nijemcima u raznim krajevima Srbije hiljade pristalica partizana, koje su Nijemci strijeljali u logorima na Banjici, Nišu, Užicu, Čačku i drugim mjestima, a pored toga sami četnici su poubijali hiljade pristalica partizana, opljačkali mnoga sela, batinali hiljade ljudi, a veliki broj žena i djevojaka iz partizanskih porodica silovali.

Kako su Ravnogorci željeli preurediti buduću jugoslavensku zajednicu pod četničkom diktaturom, jasno je određeno u „Homogenoj Srbiji“, a dodatno objašnjeno u pismu Stefana Moljevića ravnogorskom ideologu Dragiši Vasiću: "Što se tiče našeg unutrašnjeg razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: (a) zaposesti na karti označenu teritoriju; (b) očistiti je prije nego li se iko pribere." Evo kako on zamišlja: "Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se u jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivci bi imali da budu na mestu kažnjavani, a ostalima bi valjalo otvoriti put - Hrvatima u Hrvatsku, a muslimanima u Tursku (ili Albaniju)."

Simbol nerazrješene istorijske nepravde?

Šta je zapravo cilj članka, na naslovnici ilustriranog fotografijom okovanog Mihailovića, na čiju „svetačku“ glavu pada snop svjetlosti i porukom da je Mihailović naš savremenik? Zanimljivo je da autorica, iako je tako najavila nigdje nije konsultovala nekoga ko bi se, moguće, usprotivio Mihailovićevoj „savremenosti“? Umjesto toga, autorica konstatuje da u vrijeme kada se „masovne grobnice žrtava komunističkog režima tek naziru, kada je tim žrtvama tek ponegde 60 godina kasnije dato obeležje gde su stradali i od čije ruke, Dragoljub-Draža Mihailović jeste postao simbol jedne nerazrešene istorijske nepravde.“
Na stranu istinska potreba rasvjetljavanja zločina koje su 1945. počinili pobjednici, zasjenivši time antifašističku borbu, ali kako time Mihailović, kao inspirator zločinačke nacionalističke i istrjebljivačke ideologije, od savršenog simbola nepravde, može biti transponiran u personifikaciju nepravde, tobože nanesene srpskom nacionalnom biću? Odgovor autorici nisu dali istoričari, već antropolozi i socijal-psiholozi i grupa skejtera, koja sebe naziva „četniks“ i prodaje skate-bordove s prikazima bradatih faca.

„Naprotiv, ispada da su huligani najrevnosniji konzumenti i propagatori stereotipa o četnicima kao krvoločnim bradonjama - slike koju branitelji Dragoljuba Mihailovića smatraju rezultatom višedecenijske komunističke prljave propagande“, mudruje tako antropolog Dragan Popadić, a nadopunjuje ga profesor političke antropologije Slobodan Marković kako navijači zapravo kaljaju ugled Draže Mihailovića i ravnogoraca, čime „završavaju posao koji je počela Udba“. „Oni su sad, valjda nekakav dokaz da je Udba bila u pravu? To su paradoksi.“ Antropologu i politologu tako problem nije rehabilitacija dokazanog ratnog zločinca sama po sebi, već činjenica da ispadi „ravnogorizirane“ omladine ne odgovaraju novokonstruisanom soft Draži, velikomučeniku, kojeg su pogubili krvoločni komunisti koje predvodi Hrvat Tito?

Bijeg od istorije

Autoričin „savremenik“ Draža, dakle nije historijski Draža, već lik koji bi se uklapao u imaginarij svete istorije. „Ono što se, zapravo, želi poturiti kao istina, je da je lik Draže Mihailovića stvarala pobjednička komunistička strana , da su falsifikovali dokumente, da su time željeli prigušiti i sakriti, tobože, istinski, antifašistički lik Draže Mihailovića“, objasnio je odavno sarajevski novinar i publicista Fadil Ademović, autor dvotomne knjige „Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu“.

„Međutim, kako je moguće da su tobožnji komunistički falsifikatori mogli falsifikovati talijanske, njemačke, savezničke, NDH-ovske, pa čak i dokumente četničke provenijencije, koji nedvosmisleno ukazuju na kolaboraciju, te zločinačku prirodu Ravnogorskog pokreta? To je, naprosto, nemoguće. Sve da pobjednici i jesu falsifikovali neke četničke dokumente, kako je moguće da su falsifikovali one iz stranih arhiva?“

No, kao i u svakoj metastazi nacionalnog razmišljanja, jednostavna pitanja ne mogu polučiti jednostavne odgovore. Za uredništvo NIN-a institucionalizacija historijskog revizionizma dostojnog prohitlerovskih panegirika jednog Davida Irvinga nije pitanje morala, već brenda. Ukratko, sačuvajte Dražu od historije da bi bio savremen.

radiosarajevo.ba