Somun: Erdogan dobio što je želio, Milanović u „mišjoj rupi“

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Baš tako, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan dobio je što je želio prijeteći vetom prijemu Finske i Švedske u NATO. Zapadna vojnopolitička alijansa nema šta ne preduzima kako bi spriječila Rusiju da nakon Ukrajine podigne novu „željeznu zavjesu“ niz Evropu. Ustvari da vrati pod svoje okrilje neke zemlje bivšeg Varšavskog pakta, pa i neke nastale na ruševinama bivše Jugoslavije.

Piše: Hajrudin Somun, za Radiosarajevo.ba

Trending

Teška nesreća na M-17: Poginula žena, saobraćaj obustavljen u potpunosti

Namjeri Finske i Švedske da se pridruže NATO-u najednom su se ispriječili predsjednici Turske i Hrvatske. I dok niko nije uzimao za ozbiljno prijetnju vetom iz Zagreba, ona iz Ankare mogla je uzdrmati jedinstvo NATO, postignuto više ruskom invazijom Ukrajine nego unutrašnjom kohezijom.

I, evo, šta gledamo iz Madrida: nigdje Zorana Milanovića, nema ga da maše Izbornim zakonom u Bosni i Hercegovini kao uslovom za proširenje NATO, kao da se sakrio u mišiju rupu. A Erdogan se ponosno šeće među liderima vodećih svjetskih sila koji su ga do juče ignorisali, optuživali za kršenje ljudskih prava i sumnjičili za šurovanje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Mediji jutros javljaju o „velikom preokretu“, kako je „Erdogan popustio“, da je „Turska odustala od blokade Finske i Švedske“.

U ovom slučaju još jasnije se pokazalo kakvo mjesto imaju Hrvatska i Turska u strategiji zapadnog saveza u miru, a kamoli u ratu kakav je ovaj u Ukrajini. I da se nije povukao ranije, pokunjen, našlo bi se načina kako da se predsjedniku Milanoviću zavrne ruka.

Važnost Ankare

Geopolitički položaj Turske, i da nije članica njegove vojne alijanse, gotovo je od sudbinske, prvenstveno vojne važnosti, za ono što se naziva Zapadom. Uostalom, NATO se pruža od Amerike do istočnih granica Turske.

I da ona nije njegova članica, NATO bi se suočio s drukčijim ruskim izazovima s Crnog mora, iz Irana i dalje Azije. Zato je razumljivo što je političkoj i vojnoj komandi NATO-a bilo stalo da privole predsjednika Erdogana da odustane od veta. Ne da ga urazume - tako se može reći za Milanovića - nego baš privole, pristajući na neke od njegovih uslova.

Predsjednik Erdogan, dobro znajući šta znači Turska u strategiji NATO, ali i šta NATO znači za njegovu zemlju, nije popuštao do samog kraja. Još jučer je vladala napetost, kao da je sam samit u pitanju.

I još nešto znajući: da izvuče najviše iz nekoga ko se nađe u nevolji. Kao među ljudima kad se neko guši u mračnom bunaru.

Finska i Švedska su bile blizu da budu kažnjene od Putina, bez obzira na to išlo mu bolje ili gore u Ukrajini.

Pošto su i jedna i druga skandinavska zemlja nagazile na turski ponos, prva više što mu je zaustavila prodaju naoružanja, a druga što je udomila i dozvolila antitursku aktivnost kurdskim organizacijama bliskim militatnskoj i terorističkoj PKK, Erdogan je ukrajinski rat našao kao priliku da Fince i Šveđane pritisne uza zid, a dovede u pitanje cijelu strategiju NATO prema Putinovoj Rusiji.

Ukratko, osjetio je da može da ušićari. Uostalom, svako pokušava da nešto ušićari iz ukrajinske nevolje. Englezi da se, uprkos BREXITU, Ukrajincima nametnu kao neizbježan evropski igrač i da, kao i drugi liferanti, prodaju što više oružja, a naplate ga iz američkih milijardi dolara.

Predsjednik Emmanuel Macron da se Putinu predstavi kao neko ko ga bolje razumije od Amerikanaca. Koji, opet, da privole evropske članice NATO da izdvoje više para za svoju odbranu kako bi se oni mogli zabaviti prijetećom Kinom. Kina, takođe, da Rusiji nudi pomoć i saradnju u centralnoj Aziji.

Pitanje je ko je više u ovoj raboti oko veta više popustio, Erdogan ili finske i švedske premijerke. Erdogan je dobio napismeno obaveze koje su njih dvije preuzele u zajednički potpisanom dokumentu. Pred polazak u Madrid još je, u svom stilu obraćanja Evropljanima i samosvijesti značaja Turske za NATO, govorio:

„Ne želimo suhoparne riječi, želimo rezultate. Muka nam je od dodavanja lopte u sredini terena. Od sada, oni moraju dati riječ.“

Šta je obećano Erdoganu?

Tek će se saznavati šta je obećano da će uraditi Finska. Vjerovatno da odustaje od zabrane izvoza oružja Turskoj, uvedene 2019. zbog upada turske armije u Siriju. Švedska da neće više dopuštati da na njenom tlu djeluju i rovare protiv Turske odbjegli pripadnici turskog PKK, kojeg većina svijeta smatra terorističkim pokretom, i sirijske paravojske YPG u kojoj Turska vidi samo produženu ruku PKK.

Ako se pokaže tačnim medijski izvještaj iz Madrida kako su Finska i Švedska obećale da će riješiti „sigurnosnu zabrinutost Ankare zbog njihovog stava prema terorističkim grupama PKK i FETO“, onda znači da je Erdogan, uvidjevši da im je NATO preporučio da budu što fleksibilnije, dobio više nego što je možda očekivao.

Naime, osim radikalnih Kurda, njegova opsesija je taj FETO, za kojeg tvrdi da je bio glavni pokretač neuspjelog puča u ljeto 2016. Možda je tražio (i dobio?) da se pristalice Fethulaha Gulena koji se kriju iza te skraćenice protjeraju ili izruče Turskoj. To je svojevremeno, iako ne javno, traženo i od Bosne i Hercegovine.

Erdogan je za iste stvari kritikovao i optuživao Fince i Šveđane, ali je više imao na umu Amerikance, koje smatra saveznicima sirijskih Kurda i zaštitnicama Fethulaha Gulena, koji, uprkos zahtjevima za izručenje, mirno živi u Kaliforniji i bavi se svojim islamskim naukom.
Predsjedniku Erdoganu je trenutno, ipak, najvažnije da predsjednik Joe Biden prestane pomagati sirijski kurdski pokret, pošto turska vojska samo što nije povela novu ofanizivu na sjeveru Sirije. I da popusti u svojim kritikama kršenja ljudskih prava u Turskoj.

Ili, kao što je ovih dana pisao Marc Perini iz Carnegie Europe da se „stvarne (turske) frustracije suštinski odnose na sirijske kurdske snage“, pa su zato i zahtjevi Finskoj i Švedskoj „direktan udarac“ administraciji predsjednika Bidena, njegovom obnovljenom vođstvu u alijansi i distanciranju od Erdogana“.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.