Šejla Šehabović: Pisac koji nije preveden na 'svoj' jezik

Piše: Šejla Šehabović, za Radiosarajevo.ba

Velški „Cinnamon Press“ objavio je drugi roman Adnana Mahmutovića „Thinner than a Hair“ [Tanja od dlake]. Drugi Mahmutovićev roman (nakon „Illegitimate“ [Nelegitiman] Cantara Books 2009.) izlazi na engleskom jeziku – izmješten iz kulture o kojoj govori, na isti način na koji je i priča u ovom romanu, priča junakinje Fatime, izbjeglice i prostitutke, izmještena iz fikcionalnog djetinjstva i smještena u fikcionalni narativ bježanja i odricanja.

Junakinja hronološki tradicionalno nudi svoju priču, označenu datumima – od mirnog djetinjstva u okolici Banja Luke, preko ratne katastrofe, izbjegličkih patnji u srednjoj Bosni, do mučne stvarnosti nelegitimnog boravka u Njemačkoj i prostituiranja kao jedinog načina življenja, i umiranja. Priča je to koja, ni prema sadržaju, a možda ni prema formi u kojoj je ispričana, formi lične ispovijesti, ne bi bila iznimna, da u njoj nema 'iskliznuća' – naprslina u strukturi koje dovode u pitanje uzročno-posljedične veze, motivacije likova i, na kraju, sam model lične ispovijesti i propituju rat kao književnu temu i ljudsku patnju kao osnov i motiv pisanja. Prisjećanje, borba za sjećanje, za modus govora o prošlom, ovdje se, međutim, pokazuje kao strategija otkrivanja: Fatimin ljubavnik je hermafrodit, njeni roditelji bili su u nerazjašnjenoj rodbinskoj vezi, „lijepo“ mirnodopsko vrijeme obilježeno je urbanim rasizmom – ništa, ukratko, nije na svom mjestu, to jest, nema mjesta za olakšanje i intimno-nostalgične ispovijesti kojima nas godinama zapljuskuju književni uratci.

Žrtva rata (a junakinja ovog romana to nepobitno jeste) nije ovdje ispražnjena od ljudskosti, kako bi se nesreća njena učinila većom i dostojnijom – rat nije ničim izazvana katastrofa, niti je patnja usmjerena ka katarzi. Roman je ovo koji govori o žrtvama kao živim ljudima – onima koji su imali život mimo rata, i onima koji bi ga i bez njega imali. Mit o neusporedivosti tragedije, koja je čini partikularnom, pa zato i politički zanemarljivom, suptilno je doveden u pitanje u Mahmutovićevom romanu – junakinja se vlastite prošlosti prisjeća na simboličkom evropskom stratištu, u Dachau. No sve što njenu ispovijest čini zapravo otvara pitanje pregovaranja između intimne ispovijesti i mogućnosti artikuliranja zajednice na koju bi se priča mogla odnositi i kojoj bi se mogla obraćati. Mogućnost artikuliranja takve zajednice otvorena je ovdje u jeziku – kultura kojom se roman obraća nepobitno je bosanska, no jezik kojim se ona obraća je engleski.

„Prevođenje“ se ovdje dešava prije čina pisanja, ono ga uslovljava, bez njega nema pisanja, nema mogućnosti komuniciranja sa mogućnošću postojanja zajednice koja osigurava razumijevanje. Linda Hutcheon, u eseju „Rethinking the National Model“ [Preosmišljavanje nacionalnog modela] podsjeća na činjenicu da evropski model kulturnog identiteta počiva na čistoći nacije i jezika. Ovaj, preživjeli, prestarjeli i, nažalost, još uvijek žilav model, na našim prostorima doveo je do manije „prečišćavanja“ nacionalnih historija književnosti u devedesetima, a kojem, sudeći prema broju besmislenih i bespredmetnih rasprava o tome „ko je čiji pisac i zašto“ – svjedočimo i danas. U momentu kad se u nacional-romantičarski zamišljenoj historiji književnosti jezik i nacija ne „poklapaju“ – kao što je to slučaj kad je u pitanju historija bosanskohercegovačke književnosti, zajednički jezik i „propustljiv“ kulturni prostor postaju problemom, a ne prednošću.

U međuvremenu, bosanskohercegovačka književnost (bila ona institucionalizirana ili ne) zadobiva odlike postkolonijalnih afričkih književnosti, u najljepšem smislu riječi. Umjesto da se gadimo nad usporedbama sa savremenim afričkim književnostima, krajnje ne vrijeme da se od njih nečemu naučimo. Adnan Mahmutović u „Thinner than a Hair“ govori postkolonijalnim engleskim jezikom – gdje su kulturne reference, koje ne pripadaju tom jeziku, upravo neodvojivi dio tog jezika. U uvjetima globalizacije kulture, gdje dijaspora postaje konstitutivan element u „vlastitom“, kao i u „tuđem“, Hutcheon govorio o postkolonijalnim kulturama, koje su polilingvalne i polietničke (no ne i multietničke) – i u kojima se nacionalne književnosti, po bilo kojem modelu da su osmišljene, formiraju tako da njihovim dijelom ne samo da postaju djela napisala na „evropskim“, kolonijalnim jezicima, nego ta djela ključno utiču na formiranje domaće književne historije, pisane na lokalnom jeziku, one iz koje bi ta djela, prema principima zastarjele podjele na narode i „čiste“ jezike, te „čiste“ nacionalne historije književnosti, u suprotnome bila izgubljena.

Bosanskohercegovačka književna historija, možda upravo zbog toga što nije institucionalizirana i što se nikad u njoj nije ostvario ograničavajući princip jezika i nacije formiranih nacionalnih književnosti, posjeduje tu vrstu mogućnosti uključivanja – prema principima fluktuacije uticaja, a ne teleološkog narativa koji govori o mitskom postanju pismenosti i ide ka zamišljenom cilju razvoja. Rat, naime, nije proizveo samo gubitak. Činjenica da se prilikom dodjeljivanja književnih nagrada u Bosni i Hercegovini uopće razmišlja o uključivanju u izbor djela koja su u originalu pisana na drugim jezicima, koliko god javne panike proizvodila, ohrabrujuća je.

Činjenica da Adnan Mahmutović objavljuje već treću knjigu, a drugi roman, na engleskom jeziku, da za te knjige postoji čitateljstvo koje se lagano širi na naše govorno područje, ohrabrujuća je. Moguće je da je ratom u Bosni i Hercegovini nastao rez koji će mnogi književnici i književni historičari oplakivati do kraja svojih, javnih, života. No nije moguće da se iz tog kulturnog jaza nije uspravio niko, da se iz toga bezdana nije uspravila nova kultura, kultura kolonijaliziranih, ali i onih koji oružjem kolonizatora umiju baratati. Iz gubitka se, očito, rađa svjetlo na kraju tunela – samo što se do njeg ne ide unatraške, zatvorenih očiju i pipajući u mraku postojećih narativa – nego je put dvosmjeran, kružni i pun razlika. Pun nade.

Ako još nikad niste čuli za Adnana Mahmutovića, jer na naš jezik nije preveden i nije ga se uvrstilo u ovdašnje antologije, po tome možete znati da će taj put biti i dugotrajan. Kad naslovnica knjige „Thinner than a Hair“, a ne Valentin Inzko, bude na naslovnicama ovdašnjih novina, bit ćemo onome za šta smo se izborili, umjesto očaju nad gubitkom, mnogo bliže.

 

radiosarajevo.ba