Savez kolumnista | Prof. dr. Salih Fočo: Politika susjednih zemalja prema BiH

Politika susjednih zemalja prema Bosni i Hercegovini se nije bitnije promijenila od devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Njihovo involviranje u političke pa i sve druge društvene tokove se s vremnom intenzivira, zavisno od okolnosti koje oni obilato koriste na uštrb nemoći instucioanlnog funkcionisanja države Bosne i Hercegovine.

Piše: Prof. dr. Salih Fočo, za portal Radiosarajevo.ba

Svakako, susjedne zemlje, prije svega Hrvatska i Srbija u tom procesu imaju nezamjenjivu ulogu. U svakoj prilici pokušavaju narušiti i učiniti Bosnu i Hercegovinu nesamostalnom i nefunkcionalnom državom. Poznato je stanovište zvanične politike Republike Hrvatske o izboru člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Odbijajući da prizna njegov izborni legitimitet i volju biračkog tijela, Hrvatska dovode u pitanje legalno i legitimno predstavljanje i funkcioniranje Bosne i Hercegovine.

Trending

Oglasila se i policija: Na džamiji u Brčkom ispisan uznemirujući grafit

Ono što je još značajnije jeste javna politika Hrvatske da podržavaju (a koji su ga i kreirali), Hrvatski narodni sabor (HNS), nevladinu organizaciju koja je u stvarnosti "prepakovana" tvorevine bivše tzv. Herceg-Bosne. Takva politika i akcija koju vodi zvanična politika zvaničnog Zagreba, nije samo politika već i praktična akcija u osnaživanju takvih institucija. Navedeno nije ništa drugo do nastavak projekta koji je rezultirao stvaranjem jedne u osnovi paradržavne tvorevine.

Tuđmanova politika

Politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini kroz prizmu odnosa prema hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini i njegovom legitimnom predstavljanju i zastupanju u stvari je politika koju je još dr. Franjo Tuđman uspostavio devedesetih godina 20. stoljeća. S pravom bi mogli reći da je politika Hrvatske danas rigidnija nego u to doba.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

To se može iščitati iz neriješenih pitanja između dvije države od granica do mnogobrojnih drugih, imovinskih, poslovnih i ekonomskih odnosa. Danas je praktično nemoguće kreirati drugačije odnose i procese u Bosni i Hercegovini bez involviranja Hrvatske, kroz njen uticaj na stajališta pa i političke akcije stranaka koje sebe predstavljaju "zaštitnicima interesa" hrvatskog naroda.

Time su onemogućene ideje, ljudi, pokreta i političkih subjekti iz "hrvatskog nacionalnog korpusa" da se aktivno bore za cjelovitost Bosne i Hercegovinu i njenu demokratske i ekonomske tokove primjerene vremenu i htijenjima evropskih integracionih procesa.

S druge strane, Republika Srbija je, od dolaska na vlast Vučića, pojačala svoje svakovrsno djelovanje na daljnjoj destabilizaciji stanja i odnosa u Bosni i Hercegovini. Ta politika je, često, i javna a često i prikrivena.

Prije svega svojim javnim stanovištem Srbija podupire politiku jačanja Republike Srpske na uštrb funkcionalnosti države Bosne i Hercegovine. Gradeći paralelne odnose Srbija destabilizira Bosne i Hercegovine i time održava intenzitet konflikta na visokom nivou unutar političkih aktera u Bosni i Hercegovini, pa i naroda.

28.12.24. 09:31

Savez kolumnista | Prof. dr. Salih Fočo: Quo vadis, BiH?

Stalna prijetnja, strah od destabilizacije i sukoba, neodređeno stajalište prema secesionizmu dovodi do snažne destabilizacije države BiH i njenog institucionalnog funkcionisanja.

Involviranje i jednog i drugog susjeda se pojačava u trenutcima kada slabi utjecaj međunarodne zajednice, ili kad njihova aktivnost bude usmjerena na druge prostore i prioritete. Međunarodna zajednica kao bitan akter i garant mira u Bosni i Hercegovini već dugi niz godina ima nejasnu i anemičnu dinamiku normalizacije političkih prilika u Bosni i Hercegovine i nedovoljnu jasnu strategiju institucionalne izgradnje BiH i kao države i demokratizacije odnosa unutar etničke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva.

To se može uočiti po parcijalnim i selektivnim mjerama koje poduzima i koje je poduzimao Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Christian Schmidt.

Prethodni visoki predstavnici su "izražavali zabrinutost" i tolerisali procese koji su urušavali dostignuti nivo integracija i demokratizacije pa i funkcionalnosti naše zemlje.

Susjedne zemlje kao potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma - uzgred rečeno nisu njegovi garanti kako vole reći i politiku svoju involviranja predstaviti, već akteri rata u Bosni i Hercegovini koji su sporazum potpisale u tom svojstvu - koriste svaku priliku odsustva jasne politike međunarodne zajednice i njene neodlučnosti za svoje involviranje za ostvarivanje ciljeva postavljenih devedeseti godina, ali i modernizovanih u novim uvjetima i političkim prilikama.

Uloga domaćih političkih aktera

I da budemo što objektivniji, nisu samo susjedne države i međunarodna neodlučna politika akteri destabilizacije Bosne i Hercegovine. Svakako veliku odgovornost, pa i najveću, imaju domaći politički akteri koji obnašaju vlast i koji dugi niz godina nemaju ni koncept ni cilj izgradnje moderne i demokratske Bosne i Hercegovine kao samostalne države.

Nijedna stranka, bez obzira na predznak etnički, neetnički, nije ponudila konceptualni program koji bi bio značajan iskorak iz stanja apatije i političkih i nacionalnostranačkih podjela. Za političke podjele, dominantne stranke u Bosni i Hercegovini, uzimaju etničke različitost. Kroz takvu prizmu zastupljenost i proporcionalnost nije moguće, a što je i prethodni period funkcionisanja Bosne i Hercegovine potvrdio, promijeniti naslijeđeni ratni stereotip podjela i stalnog zadržavanja visokog nivoa konfliktnosti nepovjerenja pa i straha od promjena.

Etničko zastupanje i predstavljanje kao dominantan obrazac i praksa iz bosanskohercegovačkog iskustva potvrđuje da nije moguće postići jedinstvo, kako se obično kaže u različitosti i na tim osnovama pokrenuti i voditi reformske i tranzicijske procese ka evropskim integracijama i funkcionalnosti same zemlje. Nacionalne politike kroz prizmu etničke zastupljenosti vodi institucionalnim blokadama i daljim podjelama i to u svim društvenim sferama.

Vrlo je ilustrativno da etničke i političke podjele nisu bile prisutne u procesu privatizacije društvene tj. državne imovine u privatnu, putem vlasničke pretvorbe privrednih subjekata. U tom procesu na svim prostorima Bosne i Hercegovine, bez obzira na teritorijalno ustrojstvo, vladala je harmonija i princip nemiješanja, bez opstrukcija ili bilo kakvog osporavanja.

Dok je povratak ljudi na svoja ognjišta i imanja praćen s enormnom količinom otpora svakojake vrste, kako se ne bi normaliziralo stanje i zadržao visoki nivo konfliktnosti koji se izražava kroz narod, a čiji je eksponent bila "nacionalna" politika. Dans je taj proces pretvorbe završen i nemoguće je promijeniti uspostavljeno stanje

Promjena je moguća samo pod uvjetom da tržište nesmetano regulira odnose u sferi privrede i ekonomije, ali i vlasničke strukture, bez uplitanja političkih aktera i njihovih mjerila.  

No, sve su to rekli bismo uzroci i stanje stvoreno nakon skoro trideset godina mira. Na sceni su isti ili slični politički akteri koji obnašaju vlast i dinamiziraju društvene procese i zadržavaju političko stanje kao statu qvo. Za to postoji već formula koju etnonacionalne stranke koriste kao dominantnu političku ideju koja se ogleda u formuli da oni zastupaju interese "vlastitog" naroda i da su samo oni autentični njihovi predstavnici. S obzirom na njihovu dužinu na vlastito, dugo vremensko trajanje, te etnonacionalne stranke su ovladale, ne samo političkim procesima već i svim drugim društvenim pa i nacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini.

Politizacija društva

Zato sebe predstavljaju pokretima, a ne strankama. Kao takve vladaju svom društvenom sferom od privrednog ambijenta do kulturnih i općeljudskih potreba i prava. Tako ovladali su sredstvima rada, radnim ambijentom, javnim i društvenim prostorom i "svojim" predstavnicima u svim institucijama društva.

Danas je opće uvriježeno mišljenje, da bez političke potpore i stranačke pripadnosti  ne možete doći ni u kakvu poziciju bez obzira na vaše kompetencije i stručnost. Dakle, na djelu je dugi niz godina važnija politička pripadnost od stručnosti i kompetencija koje određene funkcije i radna mjesta trebaju da imaju i putem kojih bi se doprinijelo razvoju društva i unapređenju demokratskih odnosa. 

Dominacija politike, kao najvažnije društvene sfere deprimira društvene aktere koji žele promjene i koji bi doprinijeli funkcionalnosti institucija društva a time i same države. Najilustrativniji primjer su mnogobrojne agencije na nivou Bosne i Hercegovine, koje bi po svom nominalnom i funkcionalnom određenju trebale biti nestranačke i nepolitičke organizacije a danas su najveći eksponenti stranačkih predstavnika i politika koje onemogućavaju, tako, njihovo neovisno funkcioniranje, već blokadu u skladu s politikom vlastite stranke, bez obzira na to što se radi o poslovima neovisno od političkih ideja. Politizacija institucija i političko predstavljanje doprinosi paralizi institucionalnog djelovanja države i direktno šteti samim građanima.

Da građani nisu zadovoljni političkim konceptima nacionalnih stranaka pokazuju i prethodni izbori. Naime građani su se opredjeljivali i za druge političke opcije i stranke koje nemaju u svom nazivu nacionalni prefiks. Međutim tehnologiju vlasti, koju su te stranke, nakon izbora primjenjivale u suštinskom smislu nisu dovele do bitnijih promjena. Naime opozicione stranke su dolaskom na vlast nastavile zamjenu starih kadrova svojim, bez novog koncepte i stereotipa prema političkostranačkom predstavljanju. Time su nastavile tehnologiju vladanja, bez suštinskog mijenjanja naslijeđenih odnosa i principa rada.

Dakle u našim uslovima izbori ne donose promjene. Čak nove strukture vlasti postaju rigidnije u svom praktično-političkom djelovanju od prethodnih nacionalnih stranaka. Promjene na bosanskohercegovačkoj sceni su iznuđene i to potezima međunarodne zajednice ili uvjetima evropskih integracija i približavanja tom putu i BiH. Promjene koje dinamiziraju naše političke elite ogledaju s u zadržavanju postojećeg stanja i odnosa i retrogradna tradicija koja nije primjenjiva u novom vremenu i naraslim potrebama demokratije.

Kako do promjene?

Da bi došlo do promjene stanja i odnosa na bosanskohercegovačkoj sceni nužno je da se restar politike koje će se temeljiti na našoj vjekovnoj tradiciji zajedništva u različitosti koje doprinose funkcionisanju i društva i države. Naše povijesne, kulturološke i religijske različitosti nisu potirale drugo i drugačije već su vodile afirmaciji vjerskih i nacionalnih sloboda i prava naroda i građana, afirmaciji institucija i jednakopravnog predstavljanja i zastupanja.

Da bi se promijenilo društveno stanje nužno je napustiti politike prevara i obmana, kako partnera u vlasti, tako i sami građana i naroda. Vlast je općedobro i svojina svih građana i naroda, nisu privilegija političkih elita, već njihova obaveza da rade na dobrobiti i države i naroda i njenih građana. Za tu politiku nužno je imati i snage, ali i jasne političke ciljeve koji će mobilizirati mase na stvaralačkom demokratskom odnosu u kreiranju društvenih odnosa i uspostavljanu institucionalnog sistema, koje će funkcionirati na dobrobiti svih njezinim građana, bez obzira na etničke ili religijske i teritorijalne odrednice. Snaga političkih ideja ide u korak s jasnom formulacijom ciljeva čijom realizacijom će se smanjivati utjecaj susjednih zemalja na politiku i društvene odnose u samoj Bosni.

U takvoj neuređenoj zemlji s mnogobrojnim konfliktima i bez procesa promjena i zaustavljenim demokratskim tokovima susjedne zemlje, čak i legitimno pomažu građane Bosne i Hercegovine "svojeg" nacionalnog korpusa nizom olakšica koje im nude.

Naime Dejtonskim sporazumom je predviđeno dvojno državljanstvo, što je za cilj imalo da se smanji napetost između država i da to bude tačka spajanja i harmonizacije međuetničkih i međudržavnih odnosa, bez čvrstih granica i razdvajanja među narodima. Umjesto stvarne ideje dvojnog državljanstva susjedne zemlje, i to uz svesrdnu pomoć neaktivne bosanskohercegovačke vlasti, to su pretvorili u socijalo egzistencijalno pitanje pa i legitimno pravo susjednih zemalja da na najkonkretniji način potpomažu etničke skupine i građane "svoje" nacionalnosti.

Iz dosadašnjeg iskustva moglo bi se konstatirati da izbori ne donose promjene, one se dešavaju stihijski i bez vizije vladajućih političkih elita. One pokušavaju zadržati postojeće stanje straha, napetosti, radne i socijalne neizvjesnosti i nesigurnosti u kojoj spas građani mogu tražiti i vidjeti u svojim nacionalnopolitičkih predstavnicima i njihovim politikama koje su u simbiozi s religijsko-poltičkim centrima koji ih snažno podupiru i koriste za svoje ciljeve i moć koju neformalno i formalno imaju u društvenim procesima.

Da političke elite žele promjene bez obzira na teritorijalno pravno ustrojstvo i nemoćnu državu, to su mogli napraviti u proteklih 30 godine. Naime postoje kantoni s jednoetničkim predznakom u kome nisu etničke tenzije i razlike u političkim procesima odlučivanja prisutne. Međutim i u njihovom domenu stanje je isto nepromijenjeno sa slabim ekonomskih rastom i zamrzlim demokratskim procesima.

* Autor je ugledni bosankohercegovački sociolog, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba