Nermin Čengić: Sarajevski Egipat

Danas, kada svaka mahala ima po dvije turističke agencije koje nude
aranžmane za sunčane obale i drevne destinacije, sarajevski Egipat je, ne
baš zbog toga ali ima udjela iz drugij razloga., pomalo potonuo u zaborav.

Sjećaju ga se generacije kojima je taj čudni sladoled, rađen po receptu
gazde Tome Ristovskog, bio što bi i Želji bio prolazak Videotona u Kupu
UEFA.

Taj recept, tajna porodice Ristovski i jedna od najvećih sarajevskih tajni,
donosio je slatko-hladni vjetar sa obala Nila, a natrpavanje kugli u "ravni"
kornet i zamusavanja kompletnog lica činio sasvim opravdanim.

Obično se poslije porcije trčkaralo do česme kod Begove džamije da se umiju dijelovi lica do kojih jezik ne može stići. Ipak je nepristojno slipav
šetati glavnom gradskom ulicom.

Ne sjećam se kad sam posljednji put gutao taj čarobni okus "egipatskog
sladoleda". Valjda iz prostog razloga što glava više ne drži do navika i
rijetko ima vremena osvrnuti se na mnoga mjesta u ulici kojom prođe. Mnoga mjesta su dobila i nove vlasnike od kojih većina ne shvata potrebu za stvaranjem legendi, a ni ulica se više ne zove Vase Miskina već Ferhadija.

Vjerujem da se premalo ljudi više sjeća njenog nadimka "Vase Štrase", a od
Ferhadija se i ne da izvest' neki smislen nadimak. Na stranu što bi se danas
podiglo vjerovatno pola vjerskih institucija tvrdeći da se time neko il'
nešto skrnavi.

Slastičarna Egipat je, kako netom saznah, otvorena 1949. godine. Bila je
jedan od najslađih simbola Sarajeva. Takvih simbola je bilo i prije, a i
današnji sladoledoljupci imaju svoja omiljena mjesta.

Vrijeme teče, a Sarajevo još uvijek ima svoj vlastiti Egipat. Baš ću sutra,
k'o zadnji papak, pravo sa ledene plohe Ferhadije uć' i pitat' - je l' može
jedna porcija sladoleda?, samo da v'dim šta će mi reć'.