Nastavak priče o početku invazije na Ukrajinu: "Tenkovi jurišaju, moramo ići"

Probudila sam se u tri ujutru, provjerila vijesti i shvatila da sin i ja moramo da napustimo Kijev.

Piše Marta Shokalo, urednica BBC-jevog servisa za Ukrajinu

Tenkovi su jurišali na Kijev sa sjevera, ali i iz drugih pravaca.

Trending

Mještani Fojnice sami sanirali oko 80 posto materijalne štete nakon poplava

Bilo je jasno da ruska vojska pokušava da opkoli grad i da će uskoro ući u Kijev.

Sirene su nam stavile do znanja da postoji opasnost od vazdušnih napada do osam ujutru.

A pola sata pošto sam pogledala vijesti, čula sam eksplozije u daljini.

U četvrtak su mnogi ljudi krenuli da napuštaju Kijev i da idu ka Lavovu na zapadu i granici sa Poljskom.

Pozvala sam supruga koji trenutno nije kod kuće i napravila plan da vozim na istok, ka selu u kojem žive njegovi roditelji, duboko u ukrajinskoj unutrašnjosti.

Ovu odluku smo donijeli djelimično i zbog našeg desetogodišnjeg sina koji se u četvrtak cijeli dan tresao od straha.

Koliko stvari nosite, ako ne znate kada ćete se vratiti.

Spakovala sam kupaće kostime u slučaju da ostanemo na selu i do ljeta.

Krenuli smo u 7.30, malo pošto je prošao policijski čas i vozili smo na istok kroz Kijev.

Putevi su bili prazni u smjeru u kojem sam išla.

Kada smo izašli iz Kijeva, prošli smo pored ukrajinskih tenkova koji su išli u suprotnom smjeru.

Nisam znala da li ćemo sresti i rusku vojsku ili naletjeti na blokadu puta.

Bila sam veoma skoncentrisana, a u sebi sam mislila: "Moramo da stignemo tamo, moramo da stignemo tamo."

Povremeno sam se zaustavljala da proverim telefon i tako sam saznala da se vode ulične borbe u Obolonu, sjevernom predgrađu Kijeva.

Kolege koje žive tamo pokušavale su da napuste ovaj dio grada.

A dok su se dešavale sve te strašne stvari, jutro je bilo sunčano, kao da je donosilo prve naznake proljeća na selu.

Bilo je to potpuno nadrealno.

Poslije nekoliko sati vožnje, stigli smo u selo.

Prošli smo pored duda sa kojeg smo prošleg godine ubirali plodove i radovali se tome.

Danas sam opet bila sretna, ali na potpuno drugačiji način.

Sretna sam što smo izašli iz Kijeva, što smo živi i što sam sa sinom stigla na bezbjedno.

Ručala sam svekrvom i svekrom, bio je to prvi normalan obrok u posljednja 24 sata - činija boršča koja mi je donijela malo utjehe.

U ovom selu se priča o tome koji su muškaci otišli da se bore, ali je za sada mirno i nadam se da će ostati tako.

Ovdje imam internet konekciju i mogu da radim. Ako nestane struje, imamo agregat.

Glavni prioritet mi je bezbjednost mojih kolega iz BBC-ja, od kojih neki traže gde mogu da odu kod rodbine i prijatelja van Kijeva.

Pozvala sam ih u selo roditelja mog muža u kojem ima praznih kuća čijim vlasnicima bi bilo drago da ih ustupe na korištenje.

Udaljeni smo od glavne saobraćajnice i nadam se da ruski tenkovi nikad neće doći ovdje.

U ovom trenutku ne mogu ni da pretpostavim kada ću se vratiti kući u Kijev, kao i da li će tog doma uopšte biti tamo.