Namik Kabil: U Egiptu zapaljene dvije džamije
Piše: Namik Kabil, za Radiosarajevo.ba
Ma zezam se, nisu džamije nego crkve. Koptske. Tako da se to nas ne tiče. Imamo i prečih stvari nego misliti o tamo nekim crkvama koje je tamo neko negdje zapalio. A treba to i provjerit, jesu li baš zapaljene, i ko ih je zapalio, i zašto. Nemamo kad baviti se ni vlastitom istorijom, a ne sad još razabirat šta ima novo u Egiptu. Eto ih tamo.
Ima ona urbana legenda o Mostarcu koji je zadeveran pošto je upravo čuo kako mu kćerka prekida studije u Sarajevu – jer se udaje. Pa ga haver tješi: „Hajde bolan, šta te briga, eto ih tamo.“ Na šta će zadeverani: „Šta eto ih tamo, eto ih 'vamo!“
Šalu i ironiju na stranu. Brzo smo zaboravili kad je kod nas gorila zemlja kako smo bili bjesni na svijet jer su nas hladno posmatrali kao one Tamo. Naravno da nebavljenje nama u tom vremenu nije bilo samo zbog nedostatka interesa. Tu je često bilo i previše interesa, jer je ta lafo apatija, između ostalog, bila i posljedica islamofobičnog nacionalizma, koji, naravno, nije tako imenovan jer je lice svijeta pred bosanskom tragedijom bilo licemjerno do saučesništva. A jesmo li mi u međuvremenu postali, ili smo čak možda uvijek i bili, isto tako licemjerni? Dobro, iluzorno bi bilo očekivati da neko odavde, iz Bosne i Hercegovine, može zaustaviti međureligijske sukobe u Egiptu. Stara je to priča, stara koliko i svijet, kako poluanonimni pojedinac ne može ništa učiniti u vezi sa bjelosvjetskim nepravdama.
A može li reći, bilo gdje, bilo kome? Mislim, dakako, na javni prostor. Takav protestni glas ne bi nam škodio, pogotovo ne u vremenu kada se opet pozivamo na moral zapadnog svijeta u vezi sa jako malom, tamo nekom, a nama nekritički najbitnijom zemljom. Ali našeg glasa protiv nasilja nad Koptima nema iz sličnog razloga zbog kojeg ga zadugo nije bilo ni prema našoj tragediji. Pozerska je to apatija, jer mi šutimo slično kao što su licemjerno šutjeli islamofobi u vezi sa nama, i zato jer smo i sami postali nacionalisti. Ne vjeruje te? Pitajte ljude oko sebe, u vašoj neposrednoj okolini, šta misle o tome da su zapaljene dvije crkve u Egiptu. Ako vam nekim slučajem odgovori budu zvučali smušeno i nejasno nemojte da vas to buni.
Nacionalizam je često, prečesto, nesvjestan. Naročito je nesvjestan kod onih koji dokazano nisu previše upućeni na istorijske analogije u vezi sa onim što im se desilo, i još uvijek se dešava. Ne samo da smo u svakom trenutku spremni opet ispoljiti nezadovoljstvo i bijes na licemjerstvo velikih i jakih u vezi sa vlastitim političkim potresima koji se upravo nanovo dešavaju, već ćemo na poznato islamofobično licemjerstvo koje nam je o glavi radilo odgovoriti – vlastitim licemjerstvom. Tako je oduvijek, reći će mudraci zaraženi istorijom: od Homera pa do danas uvijek neko nekog ubija, pljačka i pali. Na žalost pored svih civilizacijskih dometa i ta, tragična slika istorije ljudskog roda nije netačna.
I zašto se onda čudimo? Zašto očekujemo da bismo baš mi mogli tu takvu istoriju, bez nafte ili makar Dardanela u rukama, nekim čudom okrenuti u drugom pravcu. Mi se izgleda bojimo imenovati stvari pravim imenom jer bi onda morali uhvatiti bika vlastite utopije – da će nas na kraju neko iz nekog razloga spasiti – drito za rogove. Ako se, za početak, ne spasimo od te utopije, spasa nam nema. U samosklepanoj čekaonici istorije i dalje čekamo da se oni veliki presaberu (hoće ako Bog da...) i opet nas ubace u svoju agendu, jer fakat izgleda da sami ne možemo formirati vlast, jer smo i u vlastitim očima već odavno postali oni Tamo.
Nisam siguran da su to i dalje dječije bolesti države u nastajanju, iako bi nesposobni svakako to željeli tako prikazati. Bojim se da smo u međuvremenu postali društvo sa posebnim potrebama. Šuti se o tome ovdje, toliko da je to već počelo probijati uši.
I na kraju, a što je trebalo biti na samom početku jer su izgubljeni
životi, kratka hronologija onoga šta se prošli vikend dešavalo u Egiptu: U zapadnom
dijelu Kaira, u siromašnoj četvrti Imbaba, muslimani su se okupili ispred crkve
Svetog Mena na glasine da je u crkvi, protiv svoje volje, zatočena hrišćanka
koje je htjela da pređe na islam i uda se za muslimana, ali dušmani im ne dadoše.
Pa su onda okupljeni zapalili tu crkvu, kao i obližnju crkvu Djevice Marije i
nekoliko radnji i kuća u vlasništvu lokalnih hrišćana. Epilog, 12 mrtvih. Zvuči
li vam poznato?
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.