Priča o Indexima 4: Uloga ton majstora i selotejpa u nastanku legendarnih hitova

Jedna od najpoznatijih Jugoslovenskih grupa Indexi, osim po progresivnoj muzici, ostala je zapamćena kao brend i simbol Sarajeva. U dogovoru s autorom, u prvim danima januara portal Radiosarajevo.ba  objavljuje feljton o Indexima uz originalne fotografije i snimke legendarnog benda.

• Moja priča o Indexima 3: Kako su Indexi snimili svoju prvu pjesmu
• Moja priča o Indexima 2: Sloga i njene igranke
• Ismet Nuno Arnautalić: Moja priča o Indexima 

Piše: Ismet Nuno Arnautalić, jedan od osnivača Indexa

Grad Sarajevo, znao je da cijeni ono što su Indexi učinili i odužio im se 1978. godine, dodjelom “Šestoaprilske nagrade”. Jedna ulica u Sarajevu nosi ime Davorina Popovića, a u parku ispred FIS-a, u blizini kuće gdje je Davor stanovao, postavljen je spomenik koji podsjeća na dva velikana Mirzu Delibašića i Davora.

Općina Stari Grad je u Ulici Ferhadija postavila ploču, na mjestu koje nas podsjeća da su tu 1962. godine, Šefko Akšamija i Ismet Nuno Arnautalić osnovali grupu Indexi.

Danas, u doba digitalne tehnologije i višekanalnih magnetofona, moguće je da, na primjer, prvo bubnjar snimi svoju dionicu prateći metronom. Nakon njega snimaju se pojedinačno ostali instrumenti i na kraju vokalne dionice. Uz digitalnu tehnologiju možete griješiti i sve popravljati bezbroj puta.

U vrijeme kada smo snimali svoje prve pjesme, nije to bilo tako jednostavno.

Mi smo morali, istovremeno, svi zajedno, bez greške odsvirati svoje dionice od početka do kraja.

Kada bismo to uradili iz više pokušaja, to je značilo da smo napravili “matricu” na koju Davor treba da otpjeva svoju melodiju. On je to uvijek, vrlo brzo i bez velikih ponavljanja, uspijevao. 

To znači da je najteži dio posla bilo snimanje instrumentalne matrice. Trebalo je sve dobro odsvirati i sve dobro izmiksati.

Naši ton majstori, Antun Tuna Marković i Mufid Kosović su se dosjetili jednostavnog načina kako da od nekoliko neuspješnih matrica naprave jednu koja zadovoljava i muzičare i snimatelja.

Čarobna alatka bile su makaze. Snimatelj pronađe dijelove snimljene matrice (kojim smo svi zadovoljni), tako što ručno okreće traku preko magnetofonske glave i na mjestu, gdje se dobro čuje bas ili bubanj, makazama presječe traku pod uglom od 45 stepeni. Nakon toga selotejpom sastavi dva odgovorajuća dijela matrice. Izgleda da je nemoguće dobro opisati ovu proceduru.

To me  podsjeća na problem objašnjavanja fudbalskog pojma “offside”. Da bi se izbjeglo komplikovano objašnjavanje offside-a, prihvaćeno je jednostavnije.  - To je kada sudija zvizne i dosudi “offside”. Tako je i sa krojenjem matrice. Čim ton majstor ostavi “makaze”, to je znak da smo dobili dobru instrumentalnu matricu (podlogu). Bez “makaza” bilo bi nam skoro nemoguće snimiti složenije kompozicije kao što su bile “Plima”, “Negde na kraju, u zatišju” itd.