Mirza Softić: Balkanofobija i EUrofobija

Strip: Filip Andrinik, radiosarajevo.ba


Piše: Mirza Softić za radiosarajevo.ba

Sticajem okolnosti, mnogo vremena provodim u Evropskoj Uniji. I tako, jednog dana, odlučim ja živjeti u jednom od glavnih gradova te zajednice i počnem tražiti posao. Vrlo brzo nađem hrpu oglasa za koje sam kvalifikovan i pošaljem aplikacije na više od trideset adresa. Ali, ne dobijem niti jednog odgovora... Ili se desi da dobijem odbijenicu u kojoj ne piše striktno zašto sam odbijen. Onda promijenim samo jedan podatak iz aplikacije koji se tiče radne dozvole i potpuno obrišem taj podatak, a već sutra počnu stizati pozivi na razgovore.

Redaju se tako razgovori, jedan za drugim, ali na svakom je bilo ugodno – dok nisam rekao da mi treba radna dozvola. Čak su mi djelatnici jedne kompanije gdje bih se bavio prevodom na naša tri jezika rekli, «Simply, we don't do it», a to se odnosilo na traženje dozvole strancima. Na moje pitanje zbog čega, rekoše mi da im je ta procedura komplikovana i kako najprije moraju tražiti nekoga ko ima radnu dozvolu ili državljanstvo jedne od EU zemalja. Na moju opasku da nije baš lako naći nekoga ko može prevoditi sa engleskog na naše jezike, a pritom je završio određeni fakultet, živi u gradu gdje se posao obavlja i želi raditi za mnogo manju platu, ljubazna teta mi jednostavno kaza, «If your situation with a working permit changes, let me know». Da pojasnim, takvu dozvolu jedna kompanija poput ove, sigurno može dobiti bez problema.

Elem, tako me odbiju radi razloga koji sam naveo, «Simply, they don't do it». Prije i poslije toga sam razgovarao s mnogim našim ljudima, koji su imali, neki pozitivna, a neki negativna iskustva iz Evropske Unije. O čemu god da smo pričali, barem jedan dio se odnosio na to kako mi kao Balkanci, Jugosloveni, usto još bijelci, jednostavno nismo poželjni. Čak i pored toga što mnogi naši ljudi vrijedno rade u tim zemljama nakon što su došli kao izbjeglice, pored toga što Evropa ima mnogo više problema sa emigrantima iz Afrike i Azije, jednostavno je politički korektno vrijeđati jedino nas. A zašto – zato što smo Evropljani.

Da smo crnci, stanovnici Evropske Unije bi ispali rasisti. Da smo Azijati, desilo bi se isto. Da pripadamo nekoj manjinskoj vjerskoj skupini, vadili bismo se na to, ali pošto smo bijelci, i k tomu još Evropljani, loše nam se piše.

Šest i po jugoslovenskih zemalja
Tokom posljednjih dvadeset godina, ovih naših šest i po jugoslovenskih zemalja, pretrpjele su «neznatne» izmjene. Svaka od njih je postala, manje – više fašistički raj, u etnonacionalnom ili nekom drugom smislu, s izuzetkom Slovenije, koja nas je na moderan način kolonizirala time što nam je kupila ogromnu cifru naših uspješnih kompanija. U svim našim državicama, cvjeta nacionalizam i mrze se susjedi, često se uopšte ne upoznaju oni drugi i drugačiji, tako da nerijetko i nemamo komunikacije s komšijom kojeg ne volimo, pa i ne znamo objasniti zašto ga ne volimo (To baš opisuje Ivica Đikić u romanu «Circus Columbia», gdje kaže, «Nisam ni znao da Srbi žive u našem gradu, a već sam ih trebao početi mrziti»).

Sve naše sredine postaju lagano, ali sigurno – jednonacionalne, a to se dešava čak i sa onim mjestima koja su bila poznata kao ugodna za život svima. Gradovi u kojem danas živi više nacionalnosti su vrlo često podijeljeni i u njima vladaju međunacionalni sukobi, a primjeri su Mostar, Skopje, Titova Mitrovica ili Vukovar. Kada se na to još doda netrpeljivost prema svim drugim strancima, dobijemo sliku kakve se ne bi postidio ni Gebels. Sve je etnički čisto, a umno toliko prljavo da se normalnom insanu povraća.

I kako onda da težimo ka Evropi? Prije svega, konstantno Evropsku Uniju nazivamo Evropom, čemu su nas upravo i naučili Europejci, koji jednostavno smatraju da mi nismo Evropa, nego neko egzotično poluostrvo na kojem se skuplja jad, bijeda, dobar film i rock & roll, a na koje oni mogu doći, uzeti ogromne pare za svoj «rad», kroz «pomoć» oprati sve te milione koje su nam darovali i pritom nas zadužiti tako da se vjerovatno nikad više nećemo izvući.

Dakle, prvo nas gledaju pet godina kako se koljemo i ne žele pomoći nevinim, onda uživaju jer je razbijena još jedna mrska socijalistička zemlja, a nakon toga nam «pomognu» svojim kreditima sa nenormalnim kamatama, koje će nam dati jedino «ako ispunimo uslove», odnosno njihova pravila ponašanja. Mi nakon toga budemo zahvalni i nastavimo beketati u stilu, «četiri noge dobre, dvije noge loše». Ako nam slučajno padne na pamet da studiramo, putujemo, ili ne daj Bože, radimo u Evropskoj Uniji, za to će nam trebati mnogo više «truda i znoja», odnosno razbiće na proste faktore svaku našu nadu da mi, kao primitivni Balkan, ikad u toj Evropi možemo uspjeti.

Umjetnik u Burger Kingu
Primjera za to je mnogo. Moj dobar poznanik, inače rumunski umjetnik, prije nego se zaposlio u Muzeju savremene umjetnosti u Minhenu, radio je kao čistač u Burger Kingu godinu dana, kako bi mogao dobiti radnu dozvolu za Njemačku. Moja prijateljica je otpuštena s posla zato što je crna i ima smeđe oči, a to joj se desilo u jednoj državi u kojoj preovladavaju ljudi s plavom kosom i plavim očima. Čak joj je to i rečeno između redova, a svi zaposlenici koji nisu autohtoni su otpušteni i dovedeni su «starosjedioci».

Kroz mnoge druge primjere iz politike, koje viđamo svaki dan, može se primijetiti koliko Evropska Unija više nije otvorena za strance i koliko su siti emigranata. To se u jednu ruku može i shvatiti, zbog silnih problema koje su ti emigranti stvorili, ali u drugu ruku je dvolično, jer je onda glupo predstavljati se otvorenim, ako to zaista nisu. I stvarno, ono što sam primijetio kao osnovnu razliku kroz sve ove godine kontaktiranja sa Balkancima i «Evropljanima» je to da Balkanci kažu sve što misle, čak i ono što ne bi trebali, dok ovi drugi upravo čine suprotno.

Suština između tih ljudi je ista. Primitivizma ima svugdje, nacionalizma takođe. Genijalci su ljudi koji su neshvaćeni i smatrani budalama, a ljevičari vrlo često usamljeni u svojim idejama. Kao i kod nas, ljevičarske ideje su razjedinjene u više slojeva, ali je razlika što oni malo bolje komuniciraju između sebe, valjda zato što ne govore uvijek ono šta misle. Ali, ono gdje im se mora odati priznanje je vještina da vrlo dobro kriju svoje fobije i uskogrudnost koju posjeduju, pogotovo kad su balkanski divljaci u pitanju.

Zašto spominjem sve ovo? Zato što mi se već odavno čini kako i na jednoj i na drugoj strani u ovoj priči (a strane su Evropska Unija i Balkan) preovladava osjećaj bespotrebne superiornosti ili inferiornosti. Filip Andronik je to sjajno opisao u jednom stripu gdje se jedan od likova satra slikajući se evropskim metropolama, dok drugi samo sjedi kući, ispija pivo, puši i sere se po svemu iz Evrope, riječima «jebo EU».





Tako mnogi naši građani, a pogotovo političari, i grade odnos prema svemu u šta se načelno kunemo i čemu navodno težimo, a to je pridruživanje Evropskoj Uniji. Dvolično iskrivljujemo sve što nam ne odgovara, pa tako u isto vrijeme hoćemo u EU, ali nećemo homoseksualizam. Želimo vjerske slobode, a ne podnosimo se međusobno, dok nam vjerski lideri izazivaju ratove.


Mi ćemo u EU nakon njenog raspada, a za Tursku je «suviše rano»
S druge strane, Evropska Unija čini sve kako bismo se što kasnije priključili ovoj zajednici i usto ima duple aršine. Recimo, uopšte se ne sjećam da su Hrvatskoj ikada trebale vize, dok ostalim zemljama postavljaju more uslova i konstantno dodaju nove. Građani svih ovih zemalja su mogli dobiti hrvatski pasoš kada su se oni dijelili po Bosanskoj Krajini tokom rata i onda nam EU priča o biometrijskim pasošima i sigurnosti dokumenata. Od kraja rata će proći najmanje 25 godina do priključenja Evropskoj Uniji, dok su Rumunija i Bugarska ekspresno ušle kada je Evropi zatrebalo jeftine radne snage.

Opet, tih 25 godina je ništa u odnosu na to koliko čeka Turska, koja je podnijela zahtjev za članstvo još 1959. godine (u EEZ-u) i toliko teži Evropi da to postaje degutantno. Pored svih svojih orijentalnih vrijednosti koje imaju, Turci žele biti kao Pariz ili Berlin, iako taj isti Pariz i Berlin s gnušanjem odbijaju svaku mogućnost ulaska Turske u zajednicu. Kroz svoje dugogodišnje NVO iskustvo, kada bih razgovarao o pitanju Turske i njihovog članstva u EU, većina ljudi bi mi odgovarala da je načelno za njihovo primanje, «ali je suviše rano». Možda im 2059. godina neće biti previše blizu, jer će tada proći ravno sto godina od turske aplikacije.

Što bi rekli učeni ljudi, ne moramo se voljeti, ali trebali bismo se naučiti podnositi. To je otprilike i bila jedna od formula za uspjeh Evropske Unije, kao vjerovatno najboljem mjestu na planeti za život, ili najmanje lošem, zavisno kako čovjek gleda na to. Ujedinjeni u razlitičitosti bi se na Balkanu moglo prevesti razjedinjeni u identičnosti, a dok se mi ponovo ujedinimo i vjerovatno dotad postanemo različiti, prijeti nam opasnost sve većeg rasta ektremne desnice, kada nas Evropa više neće ni htjeti. To je, prije otprilike deset godina odlično objasnio Ozren Kebo, sa jednim satiričnim pregledom dešavanja u narednih 100 godina. 2019. godinu je «satirično» označio (koje li ironije) kao godinu ulaska u EU, što je tada zvučalo nevjerovatno (čuj tek za 19 godina), a 2020. kao godinu izbačenja iz EU. Nije ni slutio koliko će biti u pravu.

Ipak, ako pogledamo jednu ozbiljniju analizu, po mišljenju političkog i vojnog analitičara, Nevena Kazazovića, postoje američke procjene da će oko 2027. godine Evropska Unija prestati da postoji u obliku u kakvom je danas, te da će se podijeliti na tri dijela, koja će biti slabo ili nikako međusobno povezana. Prva cjelina je zapadna Evropa, i tu vjerovatno spadaju skandinavske i pirinejske zemlje. Druga je cjelina srednja Evropa, ali bez Njemačke i treća je jugoistok i istok Evrope. Tu bi najvjerovatnije spadala i Grčka, a čak je u tim procjenama ova srednja nazvana katoličkom, a ova jugoistočna pravoslavnom. Po tome, moglo bi se zaključiti da bi Hrvatska i Slovenija otišle u srednju, a Bosna, Srbija, Makedonija i Crna Gora u ovu treću cjelinu.

Spasa nam nema!
Kako god da se desi, naša ekonomija se neće zadugo oporaviti zahvaljujući stalnim nenormalnim kreditima koje uzimamo i koje moramo vraćati. Evropska Unija će tu i dalje stajati kao nekakav, jedva dostižni cilj, a mi ćemo se valjda i tada svađati oko tisuće i hiljade. Evropa će nas ubijediti dotad da smo divljaci i da nam spasa nema, baš kao što je onomad, Karl Bildt, napustio sastanak jugoslovenskih lidera na sarajevskom Stojčevcu, riječima, «Vama ni Bog ne može pomoći», te je sjeo u auto i odjurio, ne dočekajući kraj sastanka, a nakon toga znamo svi šta se desilo.

Naši stariji su nam ipak nabili taj superiorni kompleks, pa sada možemo govoriti da smo imali prvi javni WC u Sarajevu i prvi tramvaj, ali zato šutimo kada treba reći da ćemo posljednji ili vjerovatno nikad imati metro, a važnim stvarima kao što su zaštita životne sredine, borba protiv opakih bolesti, potrošnja energije i sl., se vjerovatno nikad nećemo ni početi baviti.

Uživajmo u svojim fobijama i neznanju, izgrađenim prema drugim i drugačijim, i u isto vrijeme se nadajmo da će nas ti drugi i drugačiji primiti u zajedničku cjelinu, s još 27, ili, u to vrijeme, vjerovatno 30 i nešto zemalja. U toj zajednici se mnogi međusobno ne vole.

Nijemci ne vole Francuze, Francuzi ne vole nikoga i ne pričaju nijedan drugi jezik, Britanci se mrze sa Ircima i obratno, Španjolci povremeno ratuju s Baskima i Kataloncima, Poljaci imaju još uvijek ratne traume, stanovnici Baltika mrze Ruse, Belgijanci uzimaju ratnu odštetu od Nijemaca čak i danas, Mađari maltretiraju Rome, Slovake i Rumune, Rumuni opet Mađare, Talijane nije briga ni za koga, Grci se mrze sa svim komšijama oko sebe, Kiprani su zavađeni decenijama, za Slovence niko i ne zna da postoje, Česi i Slovaci samo pričaju kako se ne vole, a Švicarci u bankama vrte novce svih ovih pobrojanih. Pored svih ovih mržnji, zaista impresivno zvuči kako danas funkcioniše ova cjelina. Hoćemo li mi zakasniti ili ćemo se na voz ukrcati kad se već vagoni razdvoje, vidjećemo, a dotad ćemo pričekati samo još jednu deceniju s dodicima, tihićima, lagumdžijama, čovićima i sličnim političkim i ljudskim karikaturama.