Mirza Skenderagić: Napuštena djeca

0
Radiosarajevo.ba
Mirza Skenderagić: Napuštena djeca
Foto: AJB Doc / Djeca neprijatelja

Glavna uloga u ovogodišnjoj selekciji Takmičarskog programa petog AJB DOC Festivala, pripala je djeci zatočenoj u haosu svijeta odraslih, pa se tako može izdvojiti nekolicina dokumentaraca koji na različite načine kreiraju jedan isti osjećaj napuštenosti, zbog kojeg postoje „djeca neprijatelja“ i ona koja žive u „kući od trnja“.

Piše: Mirza Skenderagić

Nakon što je Takmičarski program Festivala otvorio naslov Girl Gang sa pričom o 14-godišnjoj „Instagram kraljici“ Leonie i njenim roditeljima, koji su žrtvovali stvarni život svoje kćerke, u korist onoga lažnog na društvenim mrežama, te nakon predstavljanja priče o 12-godišnjoj vijetnamskoj djevojčici Di, u ostvarenju Djeca magle, koja, zarobljena u magli kontroverzne sredine sa tradicijom „otimanja mladenke“, priliku za spas pronalazi u pobuni koja će joj barem na trenutak produžiti djetinjstvo, na red je došao krajnje emotivan i dramatičan dokumentarac o „djeci neprijatelja“.

Šta sa djecom?

Posebno emotivne reakcije publike nakon prikazivanja u kinu, izazvao je film Djeca neprijatelja švedskog autora Gorkog Glaser-Mullera, koji u formi najbližoj filmu istine ili direktnog filma, sa ipak, dominantnim novinarskim pristupom, donosi dramatičnu, gotovo trilersku borbu Patricija Galveza koji, nakon pogibije kćerke na strani ISIL-a, sada pokušava spasiti svojih sedmoro unučadi, zatvorenih u zloglasni zarobljenički kamp Al-Hol kao „djeca neprijatelja“.

Mirza Skenderagić o filmu "Muzej revolucije": Vjetar u noći

Mirza Skenderagić o filmu "Muzej revolucije": Vjetar u noći

Naime, nakon udaje za jednog od najozloglašenijih švedskih terorista ISIL-a, kćerka Galvezova kćerka Amanda se zajedno sa suprugom pridružuju borbi za halifat u Siriji, gdje oboje ginu u njegovom padu 2019. godine. Film počinje fotografijama i naracijom glavnog aktera koji gledatelja uvodi u priču, čije konačno razrješenje započinje od tog trenutka, kada Patricio odluči krenuti u samostalnu misiju kako bi svoju unučad vratio u Švedsku.

Djeca neprijatelja
Foto: AJB Doc: Djeca neprijatelja

Dok na mobitelu pregledava slike svoje kćerke u nikabu, zumirajući prstima njene oči, te dok pokušava prepoznati osjećanja na licima svojih unučadi, on u očaju izgovori: „sedmero male djece...“, i kao da upravo tada odluči da ih mora spasiti. Muzika se pojačava i ubrzava, a centralni globalni problem autor definiše u kratkom informativno-televizijskom kolažu, u kojem voditelji iznose zabrinjavajuće podatke o djelovanju ISIL-a u svijetu te o zloglasnom kampu Al-Hol na sjeveru Sirije, kao nasljeđu tog djelovanja, sa više od 80 hiljada korisnika različitih nacionalnosti. „Šta raditi sa djecom rođenom u halifatu?”, upita retorički jedan od voditelja. Tokom Galvezovog najvažnijeg životnog „putovanja“ na koje kreće momentalno i bez oklijevanja, a slijedeći njegovu upornost i odlučnost, autor će uspostaviti i održavati jedan krajnje intenzivan način izlaganja koji gledatelju neće dopuštati pasivnost. Također, djelujući u okviru direktnog filma, Glaser-Muller će u svome ostvarenju iskoristiti dopušteno međudjelovanje između autora i subjekata, pa će tako Patricio, tokom snimanja jednog intervjua, kada napokon dobije poziv iz Ambasade da može ući u Siriju i preuzeti djecu, prvo zagrliti Glaser-Mullera. Pojavivši se prvi put ispred kamere i otkrivši svoj identitet, on tada prestaje biti autor-posmatrač i postaje sudionik sa suzama u očima, čiji prvobitni cilj nije više bilježenje stvarnosti, nego učestovanje u njoj i spašavanje djece. Žanrovski najbliži socijalnom, tj. filmu o ljudskim pravima, Djeca neprijatelja nije dokumentarac u kojem treba tražiti skrivene tragove niti u kojem treba pokušavati raščlanjivati podslojeve narativa, jer ih u suštini i nema. Postoji samo jedan linearni tok, jedan put i jedna borba koja će imati sretan ili tragičan kraj. I dok se odrasli pitaju: šta ćemo sa djecom?, djeca tumaraju u mraku svijeta prepuštena sama sebi, poput jednog od dječaka u filmu, koji, u strahu i iz samoodbrane, dok mu medicinska sestra pokušava izdvaditi uzorak krvi, uzvikuje: „Allahu ekber!“

Dom od tuge

Za razliku od Glaser-Mullerovog ostvarenja u kojem se sudjeluje u stvarnosti i nastoji je se izmijeniti, u filmu Kuća od trnja se posmatra život koji nezaustavljivo teče svojim tokom i jedino što se može učini jeste prepoznati njegovu poetsku prirodu. Danski reditelj Simon Lerenga Wilmont, radi upravo to – promatra i bilježi kamerom život u jednom utočištu za djecu privremeno odvojenu od roditelja, na istoku Ukrajine, suptilno izdvajajući osebujnog i problematičnog dječaka Kolju te mirnu i povučenu djevojčicu Sašu, koji jedini ostaju do samog kraja u utočištu, čekajući poziv za koji više ni sami ne vjeruju da će doći. „To znači da je opet pijana, zar ne?“, kaže jedna od djevojčica za majku koja joj se više nikako ne javlja. Reditelj već na samom početku filma ističe poetski pristup u izlaganju, pa priču o siromašnom utočištu u ratu iscrpljenoj Ukrajini, otvara vanjskim kadrom poljane u zoru, neizoštrenog fokusa, u plavičastom odsjaju i sa telopom koji je u potpunoj suprotnosti sa slikom: „Lysychansk, Istočna Ukrajina. 20 kilometara od prve linije.“ Zatim sa kamerom ulazi unutra, i dalje je zadržavajući okrenutom prema prozoru i konstantno je pomjerajući te tako, na neki način najavljujući, nemirnu prirodu ove napuštene djece. „Dobro jutro, maleni moji“, ulazi potom jedna od socijalnih radnica u dječju sobu i poput majke, nježno razbuđuje djecu. Prateći svakodnevnicu djece u utočištu u znatno sporijem dramaturškom ritmu, Wilmont će se konstantno zadržavati na licima aktera i „hvatati“ i najmanje promjene, stidljive osmijehe, nadolazeću tugu, suzenje očiju, ljutnju, strah i beznađe.

Kuća od Trnja
Foto: AJB Doc: Kuća od Trnja

Njegov autorski stil će na trenutke zaista podsjećati na poetsko-filozofski meditativni filmski svijet Terrencea Malicka, sa prirodnim osvjetljenjem, popratnom naracijom struje svijesti (jedna od socijalnih radnica) navedenom poetizacijom izlaganja te neočekivanim „pauzama“ u radnji, kao što je npr. vanjski kadar u kojem prati let jata ptica koje se dižu ka nebu, dok naratorka „pripovijeda“: „Vrijeme leti. Djevojčica odraste i sama postane majka. No, vremena su teška. I ona počne piti. Oponaša ono što je vidjela u djetinjstvu. Jednog dana, opet dođe u sklonište, ali ovaj put u posjetu svojoj djeci. Opet se sretnemo i ona pita: `Sjećate li me se?` Da, sjećam. Voljela bih zaboraviti, ali ne mogu.“

Priča o domu sazdanom od tuge, kako za sklonište kaže naratorka, završava telefonskim pozivom, ali ne onim koji djeca željno očekuju, već onim u kojem se u sklonište najavljuje dolazak još jednog napuštenog djeteta. „Ali u njemu još tinja nada“, nastavi nježni ženski glas, govoreći o „kući od trnja“, a zapravo misleći na cijeli svijet.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Komentari

Prikaži komentare (0)

/ Povezano

/ Najnovije