Milkica Milojević: Brižljivo njegovana nepismenost

Opet smo najgori od sve djece!

Još jedan Međunarodni dan pismenosti BiH dočekuje sa, za jednu evropsku zemlju zapanjujućim brojem nepismenih, najvećim u regionu. I šta? Pa, ništa. Nepismeni su najbolji glasači, vjernici, potrošači loše robe, poreski obveznici, pokorni radnici i potencijalni ratnici. Oni su uvijek spremni da, bez roptanja, rade u korist svoje štete.

Piše: Milkica Milojević na portalu Impuls

Trending

Brza reakcija spasila život: GSS Cazin iz nabujale Une spasio ribolovca

A kad je već tako, zašto kvariti idilu?

Koji bi politički moćnik bio lud da rastura bazen svojih najvjernijih birača? Zašto bi se tajkuni, neodvojivi od vlasti, a skloni prisvajanju narodnih šuma, rijeka, rudnika i građevinskog zemljišta, bunili protiv ovakvog stanja stvari. U carstvu nepismenih oni su carevi. I koji bi pismen čovjek mogao pomisliti da bi se vjerske zajednice, neodvojive od vlasti, mogle odreći svojih najposlušnijih i najsmjernijih vjernika.

Sve u svemu, kroz mutljag nepismenosti moćnici plove kao ajkule po okeanima. Njima ovakva situacija savršeno odgovara.

A situacija je sljedeća: po popisu iz 2013. u BiH živi 90.000 nepismenih – doslovno, bazično, elementarno nepismenih, onih koji ne znaju slova i četiri osnovne računske operacije.

U procentima gledano, BiH, po posljednjem popisu, ima 2,82 odsto nepismenog stanovništva. Kome se čini da to i nije tako strašno, evo malo uporedne statistike: nepismenost u BiH je 14 puta viša od standarda UNESCO, po kojem broj nepismenih u jednoj državi ne bi trebalo da prelazi 0,2 posto.

Zapadni Balkan, ili eks ju prostor se, generalno, nije ni primakao ovom standardu, ali u komšiluku je situacija ipak bolja nego u BiH. U Hrvatskoj živi 0,8 odsto, u Srbiji 1,96, a u Crnoj Gori 1,5 procenata nepismenog stanovništva.

Broj nepismenih žena u BiH je šest puta veći u odnosu na muškarce. Tradicija je čudo!

Većina elementarno nepismenih u BiH su stariji ljudi, tačnije starije žene. Ali, ima i mladih. Pogađate, nepismena mladež potiče iz marginalizovanih grupa, prvenstveno iz romskih zajednica. I u tim zajednicama nepismenih djevojaka i djevojčica je tri puta više nego dječaka i mladića. Toliko o društvu jednakih mogućnosti.

Ali, to je tek vrh ledenog brijega.

Jer, istinski nepismenih ljudi u BiH mnogo je više od 90.000. Nije nepismenost problem koji pogađa samo bake iz zabačenih sela i romske djevojčice.

U 21. vijeku od pismenih ljudi se očekuje mnogo više od pukog prepoznavanja brojki i slova. Istinski pismenima se smatraju oni koji su funkcionalno, medijski i informatički pismeni. Koji razumiju svijet koji ih okružuje i koji ne tumaraju kroz život kao guske kroz maglu.

Kako ističu eksperti, skoro trećina stanovništva BiH je funkcionalno nepismeno, a u ruralnim sredinama taj procenat raste do 70 posto. I to nije sve. Funkcionalno nepismeni su i mladi ljudi, koji po vascijeli dan vise na Internetu, milenijalci koji ne pamte svijet bez pametnih telefona.

Podsjećamo, prema rezulatatima PISA testiranja iz decembra 2019., svaki drugi 15- godišnji učenik u BiH je funkcionalno nepismen. Najlošiji su rezultati iz prirodnih nauka. To znači da mladi, na kojima svijet ostaje, djeca koja su naše najveće blago, ne znaju da primjene ono što su u školi nabubačili. Čak i ako su superodlikaši!

To znači da polovina mladih, koji su budućnost BiH, nisu u stanju da sa razumijevanjem pročitaju iole složen tekst, niti da imaju stav o pročitanom. Da ne razumiju uputstva za upotrebu lijekova ili tehničkih uređaja, da ne umiju da popune formular, plate račun, da nisu sposobni da izračunaju koliko im je vremena potrebno da, pod određenim uslovima pređu od tačke A do tačke B.

Kao, uostalom, ni trećina takozvane opšte popluacije u BiH.

Koliko su mladi, ali i oni stariji stanovnici BiH, medijski pismeni, najbolje se pokazalo tokom kovid pandemije, kada su nemilice gutali budalaštine o svjetskoj zavjeri, čipovanju i štetnosti vakcina.

Jer, medijska pismenost nije samo sposobnost čitanja, slušanja i gledanja, nego i analize i kritičkog vrednovanja medijskog sadržaja. Ono, provjera izvora, razlikovanje bitnog od nebitnog, informacije od “fejk njuz” senzacije.

I na kraju, nije informatički pismen svako ko zna uključiti računar i skrolovati po ekranu mobilnog telefona. Koliko pasioniranih korisnika Fejsbuka ili Tik-toka, ne zna ni otvoriti nalog elektronske pošte, a kamoli smisliti pristojan imejl dopis. A tek sposobnost uspješnog traženja i biranja informacija u bespućima Interneta. Ma, špansko selo!

U informatičku pismenost spada i odgovornost za kreiranje i dijeljenje informacija. Osobe kojima nije jasno da fotografiji, koju ne bi stavili na bilbord u svom gradu, nije mjesto ni na društvenim mrežama, i koje nisu svjesne da je opasno na Fejsbuku objaviti broj svog telefona, ne mogu se, u 21. vijeku, smatrati – pismenima.

Nije jugonostalgija, ali valja podsjetiti koliki je revolucionarni napredak u opismenjavanju stanovništva postigla pokojna Jugoslavija.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je po popisu iz 1921. bila među tri najnepismenije države u Evropi, na području današnje BiH je bilo 80,5 posto nepismenih. Po popisu iz 1981. procenat nepismenih u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini je sveden na 14,5 odsto. Posljednji jugoslovenski popis, onaj iz 1991. godine, bilježi 9,9 odsto nepismenih u tadašnjoj SR BiH.

U ovim podacima radi se, dakako, o bazičnoj (ne)pismenosti, onoj koja se tiče čitanja, pisanja i računanja, brojki i slova. Uostalom, bio je to 20. vijek: funkcionalna, medijska i informatička pismenost pojmovi su novijeg datuma.

Ali, bez obzira na pojmovnik, ključno je pitanje, da li je država Bosna i Hercegovina, za ovih 26 poslijeratnih godina, bila dostojna nasljednica jugoslovenske prosvjetiteljske tradicije? Teško.

Već 26 godina slušamo traktate o “reformi obrazovanja”. A u stvarnom životu – ćorak.

Jer, onima koji o tome odlučju, ne pada ni na kraj pameti da Bosnu i Hercegovinu preboraze u društvo suštinski pismenih ljudi. U zajednicu građana, kojima ne možeš prodati rog za svjeću, birača, koji zaista biraju, potrošača koji znaju svoja prava, radnika koji cijene svoj rad, poreskih obveznika koji znaju šta je budžet i koji traže da im se položi račun za svaku njihovu potrošenu marku. I tako dalje.

Kome trebaju takvi građani, radnici, poreski obveznici, potrošači. Takvi, da prostite, istinski pismeni ljudi, vladarima i vlasnicima BiH bili bi, definitivno, nagori neprijatelji.