Mersid Ramičević: Levante sa srednjeg zapada

U utorak je u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, nastupio gitarski duo, ili pak, duet „Levante“. Sačinjavaju ga Aleksandra Lazarević i Vojislav Ivanović, Sarajlija donedavno nastanjen u anarho-sindikalističkoj Atini a odnedavno u Beogradu.

Programom su bile zastupljena djela ikona jazz pijanizma Theloniousa Monka, Billa Evansa te samoga Vojislava Ivanovića, koji je kompoziciju studirao kod nekadašnjeg profesora sarajevske akademije, Vojina Komadine.

No kako zanimanja ovoga autora i izvođača uglavnom referiraju na jazzerska postignuća, cijeli će koncert odisati atmosferom klasične jazz ambijentalnosti. Ipak, ni dva velika kubeta hamama, koncertne sale Instituta, neće biti sasvim dovoljna da ozvuče sve dionice i dijaloške preljeve ovih dviju klasičnih a opet jazz gitara.

Nadalje, bez obzira na to da je u pitanju dvojac, dao se je identificirati i sasvim osobni glas Aleksandre Lazarević, studentkinje Vere Ogrizović na beogradskom Fakultetu Muzičke Umetnosti. Uostalom, o tome koliko je mogućih ruku, vidljivih i nevidljivih, u duu, triju ili sličnim numeričkim sastavima, stvar je mašte, spretnosti, ali i stalnoga raslojavanja svakoga umjetničkoga djela.

Koncert je počeo Circus Valse, po mom skromnom zapažanju formalno najkurentnijom Vojinom kompozicijom izvedena te večeri. Nastavio je trostavačnom Partitom Seriosom, istog autora. Prvi stav je donio hug preludiranje, drugi se zabavio djelimičnim fugatnim poigravanjem čuvenim motivom B.A.C.H. dok je treći pojurio u 255 steps, mada, ko zna, nismo brojali.

U svakom slučaju taj je zadnji stav svojim početnim motivom podsjetio na odbljeske nešto virtuoznijih melodijskih linija paganinjevskog tipa a čega je na koncertu definitivno nedostajalo. Tek toliko da možda svirku učini dinamičnijom. Ovako, stvar je bila prilično uljuljkana, a neko primijeti da „ni tonaliteti nisu nešto različiti“.

Oko sredine koncerta smo se zarotirali kompozicijom Round Midnight, Theloniusa Monka, istinskoga estete među jazz stvaraocima, mada, sa žaljenjem primijećujem kako će mi duže u ušima zvoniti, primjerice, izvođenje istoga 'standarda' od strane Edina Karamazova na beogradskom Guitar Art Festivalu 2002. godine. Nakon te ovokoncertne epizode na momenat ćemo se zadržati i na Carnivalu Bill Evansa tek da naši slušni bubnjići odigraju svoju sambu.

Ali da i Vojin autorski impuls poigrava na sambu obavijestila nas je njegova sljedeća stvarka Samba Tou Taki. To je bio tek prvi u nizu tri kraća komada kojim, uz još još Solongau i Meditteraneau, završava prvi dio koncerta.

U drugom dijelu, namjesto najavljene Ivanovićeve kompozicije Pleasure Island, dobićemo jedno zavičajno prosviravanje statusne sefardske pjesme Kad ja pođoh na Bantbašu, a potom i Levante Levantina-u, potaknutu, očito, Vlatkom Stefanovskim. Sve skupa skončaće Balkan Expresom, mada je to prije bio neki Orient Expres, ko to zna... Možda, Brega.

radiosarajevo.ba