Mogu li osobe s invaliditetom biti turisti i zašto to kod nas nisu?

U doba kad se kultura i turizam u Bosni i Hercegovini spominju tek u nekoliko većih gradova u kontekstu priznanja za Europski glavni grad kulture, gotovo potpuno u sjeni ostaju segmenti koji se u ovome odnose na pristupačnost i prava osoba s invaliditetom.

Kultura, kao opšte civilizacijsko dobro, pripada svima. Turizam koji je jedna od najboljih posljedica zdravog odnosa prema kulturnom naslijeđu, također bi trebalo da bude dostupan svima.

No, osobama s invaliditetom u našoj zemlji, turizam najčešće nije opcija koju mogu da izaberu.

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, oko 15 % svjetske populacije su osobe s invaliditetom. Prema podacima Europske komisije i nekoliko organizacija koje se bave isključivo ovim pitanjem u oblasti invalidnosti, oko 300 miliona osoba s invaliditetom u Europskoj uniji putuje često, od čega je oko 10% osoba koje koriste kolica.

U Bosni i Hercegovini, turizam i osobe s invaliditetom ne idu pod istu kapu iz nekoliko, uglavnom, potpuno iracionalnih razloga:

Predrasuda 1: Osobe s invaliditetom nemaju novca

Činjenično stanje u našoj državi  kaže da najveći broj građana nema novca i živi na rubu siromaštva, ali nisu sve osobe s invaliditetom siromašne.  Invaliditet i siromaštvo često su uzročno – posljedično vezani, no – postoje čitave grupacije osoba s invaliditetom koje imaju visoka, primanja iznad društvenog prosjeka, iz domena socijalnih davanja ili radnog odnosa.

Invaliditet se, također, jednako dešava i osobama boljeg i osobama lošijeg imovnog stanja, odnosno – niko nije za invaliditet posebno predodređen.

Predrasuda 2: Osobe s invaliditetom malo troše

Posljedično u odnosu na prethodno, očekuje se da osobe s invaliditetom manje troše. Upravo suprotno, osobe s invaliditetom  van redovnih okolnosti, očekuju i planiraju potencijalne situacije u kojima se mogu naći i adekvatan sopstveni odgovor na njih – jer se ne mogu osloniti na sistemski odgovor u svakoj zemlji. To, naravno, znači i planiranje dodatnih novčanih sredstava. Osim toga, kako prilike za putovanje kad ste osoba s invaliditetom nisu česte, to na ono što nemate priliku da konzumirate često – ne štedite novac.

Predrasuda 3: Osobama s invaliditetom treba posebno osoblje na putovanjima, na teret organizatora

Jedina situacija u kojoj je prisutna ova stavka je tzv.konferencijski turizam, u organizaciji nevladinog sektora, domaćeg  ili međunarodnog nivoa, gdje je u različitim projektima inkorporisano učešće personalnih asistenata za osobe s invaliditetom. Naravno, ovdje je riječ samo o projektima koji su namijenjeni jačanju kapaciteta osoba s invaliditetom i njihovih organizacija.

U svemu ostalom, zahtjev za ravnopravnost osoba s invaliditetom nije upitan u pogledu plaćanja, čak – kako često putuju u pratnji bar jedne osobe, to znači i dodano trošenje. Mogli bismo pomenuti i negativne prakse poput, naplaćivanja dodatnog osiguranja za smještaj, prevoz i slično, od kojih su neke završavale i pred nadležnim sudskim organima.

Predrasuda 4:  Informacije o pristupačnosti nisu potrebne

Organizatori turističkih aranžamana uglavnom nemaju spreman i potpun odgovor na pitanja o pristupačnosti. Prvo, jer iz prethodno pobrojanih razloga nemaju očekivanja  da će osobe s invaliditetom biti turisti, drugo – jer se pitanju pristupačnosti već postojećih građevina jako malo spominje uz opasku da se insistiranjem na pristupačnosti narušava istorijski izgled građevina, da su troškovi prilagođavanja visoki i slično. Ipak, s napretkom tehnologije dolazi se do prilično jeftinih i dostupnih prilagođavanja, koja prave veliku razliku.

Čak i kada postoji nekakva informacija o pristupačnosti, osobe s invaliditetom ne mogu biti sigurne da su tačne, jer se – i mala nepristupačnost iz ugla osobe bez invaliditeta ispostavi velikom kada je treba savladati osoba s invaliditetom. Jedna stepenica nikad nije tako mala. I nije uvijek pitanje isključivo stepenica, nekad, recimo vodič mora biti pripremljen da u grupi ima turistu  koji ne čuje i kojem ne može o nečemu pričati okrenut leđima.

Predrasuda 5: Osobe s invaliditetom trebaju posebne aranžmane

Osobe s invaliditetom najčešće ne putuju u aranžmanima koji za malo novca nastoje pružiti puno, a podrazumijevaju i prilično naporan tempo. Istovremeno, osobe s invaliditetom izbjegavaju i veće gužve, pa radije biraju putovanja van špica sezone, mirnije  lokacije, duže aranžmane. Ali ne trebaju im posebni, nego samo drugačiji aranžmani. 

To, u suštini, nije ništa posebno, već prosto – druga vrsta usluge, za koju je potpuno logično da postoji i za druge grupe turista – osobe starije životne dobi, porodice s malom djecom i slično.

Predrasuda 6: Osobe s invaliditetom ne žele i ne bi trebalo da putuju

Predrasuda je kako je vrhunac turizma za osobe s invaliditetom putovanje do zavoda za rehabilitaciju, lječilišta i slično. Ovo je tačno, koliko je tačno da je invaliditet lična stvar, a ne pitanje zajednice.

Nekako smo, godinama unazad, počeli otkrivati da se osoba s invaliditetom tiču sve sfere života, ali se o nekima manje, a o nekima više priča. Kultura i turizam ostaju u sjeni ’velikih’ životnih stvari, onih manje prijatnih, jer se pretpostavlja da osobama s invaliditetom ’treba umanjiti nelagodu’ a ne uljepšati život – mogućnošću izbora.

Osobe s invaliditetom svakodnevno pomjeraju mnoge granice, a žele istraživati i nove predjele, o čemu svjedoči more  stranica po društvenim mrežama o  pristupačnosti plaža, objekata, lokacija.

Isto tako, ne postoji nijedan poseban razlog zašto osobe s invaliditetom ne bi trebalo da putuju, a posebno ne u smislu nekih značajnijih zdravstvenih ograničenja -  jer invaliditet nije bolest, nego stanje.