Komunizam i sveta pornografija

Za Radio Sarajevo specijalno iz Berlina Sadija Kavgić 

Tijelom i dušom režiserke Ildikó Enyedi dobitnik je ovogodišnjeg Zlatnog medvjeda, najvišeg priznanja Berlinala, ekumenske nagrade i Fipresci nagrade kritičara; U plavetnilo režiserke Antonete Alamat Kusijanović, pohvaljen je od strane internacionalnog žirija u kategoriji generacija 14pl; Vladimiru Perišiću dodijeljena je podrška internacionalnog ARTE žirija za filma u pripremi Izgubljena zemlja; Aki Kaurismäki dobitnik je srebrnog medvjeda za najbolju režiju za film Druga strana nade.

„Nije važno kakav je bio tvoj otac, važno je kakav ćeš ti biti otac“, utetovirao je mladi makedonski glumac Ivan Vrtev Soptrajanov na svoja pleća. Ivan je jedan od protagonista filma Kada dan nije imao ime režiserke Teone Strugar Mitevske, koji je ovih dana na Berlinalu imao svoju svjetsku premijeru. Na scenariju filma radila je i Elma Tataragić, selektorica Sarajevskog filmskog festivala.

Film je inspirisan istinitim događajem iz 2012. godine, kada su u blizini Skoplja pronadjena tijela četiri ustrijeljena tinejdžera. Počinioci do danas nisu identificirani, ali je ova tragedija zaoštrila podjelu makedonskog društva po etničkom principu „Albanci“ naspram „Makedonaca“.

„Bio je to povod da se zapitamo kako smo došli do toga, kakvo je to naše društvo i njegov odnos prema nasilju. Ovi mladi ljudi su zarobljenici tradicija i prošlosti svojih predaka, mačoizma. Permanentno su okruženi nasiljem, pa je stoga teško očekivati da bi i oni mogli postati drugačiji“, pojasnila je Mitevska na konferenciji za štampu u Berlinu. „A to je i razlog zašto u filmu ne pokazujemo njihove očeve, jer su oni simbol onoga što težimo prevazići.“

Film je prikazan u sekciji Panorama, isto kao i Rekvijem za gospođu J. režisera Bojana Vuletića. Gospodja J. ne želi više da živi, a igra je Mirjana Karanović, majka iz filma Grbavica Jasmile Žbanić i dobitnika zlatnog medvjeda Berlinala 2006. godine:

„Tamo gdje ja živim poznajem puno ljudi koji isto osjećaju, uključujući i mene samu. Mi prolazimo kroz ovaj dugi period promjene sistema, bespomoćni smo, na rubu depresije i dolaze nam takve misli: odustati od svega i ne morati više pričati ni o čemu“, izjavila je na konferenciji za štampu povodom premijere na Berlinaleu.

Na pitanje kako se velika umjetnica sa toliko svjetskog priznanja (2016 premijera autorskog filma Dobra žena na prestižnom Sundance festivalu) osjeća kaže: „U mojoj zemlji je teško, jer sam zbog toga što se ne libim da govorim otvoreno o onome što se dešava, stekla mnogo neprijatelja. Zato pokušavam da dam od sebe sve najbolje, da budem dobra glumica i umjetnica i da me ljudi zapamte kao takvu i kao borca za ljudska prava, koji ima hrabrosti da kaže ono što misli.“

Osim ova dva igrana filma na ovogodišnjem Berlinalu prikazana su još dva filma iz postjugoslovenskih država i to animirani film Ježeva kućica, režiserke Eve Cvijanović, te U plavetnilo, režiserke Antoneta Alamat Kusijanović, koji je dobio priznanje internacionalnog žirija u kategoriji generacija 14plus.

Niko ko je imao priliku da pogleda film režiserke Ildikó Enyedi Tijelom i dušom neće pomisliti da je ovaj film nezasluženo nagrađen Zlatnim medvjedom Berlinala. Jedna divna ideja pretvorena je u divan film. Jedino što je suprotno očekivanjima jeste da se ovom filmu ne može pripisati ništa političko. Radi se o jednoj ljubavnoj priči dvoje u sebe povučenih ljudi, zaposlenih u jednoj klaonici.

Srebrnog medvjeda za najbolju režiju dobio je Aki Kaurismäki za film Druga strana nade koji je već u toku Festivala bio najgledaniji film, a tema je aktuelna - imigrantska.

Srebrne medvjede dobili su još filmovi Félicité, Alaina Gomisa, priča o beznadežnosti života u Kongu kroz život jedne pjevačice i Trag Agnieszke Holland, triler koji divnu prirodu ruralne Poljske stavlja u izrazit kontrast sa ljudskim karakterima koji je nastanjuju, te glumica Kim Minhee za ulogu u filmu Na plaži noću sama, režisera Hong Sangsoo i glumac Georg Friedrich za ulogu u filmu Svijetle noći Thomasa Arslana.

Bio je jedan od favorita i zasluženo dobio nekoliko nagrada, među ostalima i srebrnog medvjeda za scenarij - film Fantastična žena, režisera Sebastiána Lelio. Film govori o teškoćama jedne transseksualne osobe da vodi „normalan“ život, o nepovjerenju i omalovažavanju kojima je, u ovom slučaju u čileanskom društvu, izložena.

U takmičarskoj sekciji su izvan konkurencije prikazani i akcioni film El Bar, u kojem režiser Álexa de la Iglesia na svoj uobičajen način u razantnom tempu reflektira stepen ljudske solidarnosti, te drugi dio kultnog filma T2- Trainspotting Danny Boyla, koji je ovih dana premijerno već prikazan i u Sarajevu. Za preporučiti je svakako i film Party režiserke Sally Potter, koji briljira poentiranim dijalozima, u kojima će svako prepoznati sebe ili nekog svog.

I mada su potresne slike klanja životinja tek sporedna kulisa u prvonagrađenom filmu iz Mađarske, ovaj film nije bio jedini koji se dotiče teme masovnog uzgoja i konzumiranja mesa. Vegetarijanci su posvuda „in“, pa čak i u restauriranom danskom filmu, snimanom prije tačno 100 godina: Himmelskibbet – Putovanje na Mars u režiji Holger-Madsen. Šok prvog svjetskog rata poveo je tada filmske vizionare u svemir, gdje ih dočekuju prijateljski raspoloženi Marsovci, koji su se odrekli svakog nasilja, pa tako i onog prema životinjama, a vrhunska poslastica im je zrela dinja. Filmovi iz sekcije Restrospektiva su inače jedan od izuzetnih doživljaja za vrijeme festivala, posebno kada se radi o nijemim filmovima, koje uživo prati jedan ili više muzičara, što je bio slučaj i kod Himmelskibbeta.

Ako bi neko i pomislio da je II svjetski rat filmski dovoljno iscrpno obrađen, onda se na ovogodišnjem Berlinalu mogao uvjeriti u suprotno. Režiser Ferenc Török prezentirao je u sekciji Panorama jedan od najboljih filmova cijelog festivala 1945. Film govori o saučesništvu najširih slojeva stanovništva u progonu i nesreći svojih dojučerašnjih komšija, u ovom slučaju Jevreja iz jednog mađarskog sela. Ovo je film koji svakom sekundom svake filmske sekvence podsjeća na to da je film jedno umjetničko djelo. Raduje i činjenica da je, suprotno bojazni Bela Tarra, jednom od najvažnijih režisera svjetske kinematografije i osnivaču Sarajevo Film Factory, a čiji je utjecaj i u ovom filmu vidljiv, dobar filmski rad u Mađarskoj još uvijek moguć.

Nisu samo Marsovci kao utopija bili prisutni na ovogodišnjem Berlinalu, nego se i o komunizmu ponovo intenzivno razmišlja. Tako su u filmu Samokritika jednog građanskog psa režisera Juliana Radlmaiera tonovi Internacionale, pjesme koja je simbol jedinstva i zajedničke borbe radničke klase cijeloga svijeta protiv izrabljivanja jedina muzička podloga. A režiser Raoul Peck u igranom filmu Mladi Karl Marks uspješno oživljava Marksove i Engelsove ideje iz Komunističkog manifesta. Marksova analiza kapitala i predviđanje razvitka kapitalizma kao društvene forme do danas ga čine jednim od najvećih svjetskih mislilaca. Ujedno je ovo i uopšte prvi film ikada snimljen, u kojem Karl Marks igra glavnu ulogu, a režiser Peck je bio iznenađen poteškoćama da obezbijedi finansiranje filma, naročito u Marksovoj rodnoj zemlji Njemačkoj, jer je računao da će tu biti lakše nego u Belgiji i Francuskoj od kojih je također dobio novac za film. I inače je u cijelom svijetu sve manje filmova koji se produciraju isključivo u jednoj zemlji. To izričito važi i za male postjugoslovenske državne tvorevine, u kojima je bez međudržavne saradnje nemoguće snimati.

No koprodukcija nije tipična samo za filmove, nego su i sami filmski radnici, posebno režiseri sve češće internacionalnog karaktera. Primjer Mitevske, koja živi u Briselu, a snima na makedonskom jeziku. Ili već pomenuti Raoul Peck, koji je rodjen u Americi, odrastao u Zairu, a studirao u Francuskoj, Njemačkoj i Americi. Inače je na ovom Berlinalu prikazan i nagrađen i njegov odličan dokumentarni film I am not your Negro, po originalnom tekstu afroameričkog pisca Jamesa Baldwina. Film obiluje filmskim i fotografskim materijalom koji svjedoči o borbi za ljudska prava i ravnopravnost “crnog” i “bijelog” stanovništva u Americi.

Jedan od boljih dokumentaraca sa ovog Berlinala u režiji Catherine Gund i Daresha Kyi predočava život i djelo legendarne meksikanske pjevačice, Chavele Vargas, za kojom su ludile i Frida Kahlo i Ava Gardner i koja je postala muza mnogih umjetnika i režisera, između ostalih i Pedra Almodovara. Chavela je tek podkraj svog života († 2012) otvoreno imenovala svoju homoseksualnost.

Inače je ove godine na Berlinalu bilo upadljivo malo seksualnih scena u filmovima. Što ne znači da seks nikako nije bio tema. Na primjer u dokumentarcu snimanom u Alžiru Investigating Paradise u režiji Merzaka Allouache i kćerke Bahie. Šta se krije iza vahabijskih i salafijskih predavanja kojima je preplavljen Internet, a u kojima se mladim muškarcima obećava raj u kojima ih očekuju 72 hurije, nevine ljepotice? U cijelom svijetu, a naročito u afričkim zemljama sa arapskim utjecajem, seksualno isfrustrirani mladići postaju lagan plijen ovim lovcima na vojnike za svoj navodni vjerski rat. Sveta pornografija, kako je imenuje jedan alžirski publicista treba da ih uvjeri kako bi što prije trebali poginuti na “božijem putu”.

U filmu se govori arapski i francuski jezik, što je također postalo tipično za filmsko stvaralaštvo – sve je više filmova u kojima se govori više jezika. Za razliku od trenda, da su se nakon skoro potpune apstinencije, u filmovima ponovo masovno počele pušiti cigarete, ovaj se trend u svakom slučaju može okarakterisati kao pozitivan. Napokon, što bi rekao Joseph Beuys, o kojem je snimljen i premijerno na Berlinalu prikazan izuzetan dokumentarac, režisera Andresa Veiela, svaki je čovjek umjetnik i može promijeniti svijet oko sebe. A umjetnički je jezik srećom univerzalan.