Kemal Kurspahić: 'Agresivni ateizam' i borbeni islamizam

Piše: Kemal Kurspahić

Poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, reis Mustafa Cerić, savršeno je ovladao vještinom svih koji su na Balkanu u posljednje dvije decenije nosili ili prisvajali status onih koji govore u ime svojih naroda: ako kritikujete njegovo "prekoračenje ovlaštenja" u civilizacijski inače jasnom razgraničenju između vjerskog i svjetovnog - stići će vas kletva islamofobije; ako se usudite da, kao neki međunarodni analitičari, uvrstite i reisa među ljude sa snažnim vaninstitucionalnim uticajem među Bošnjacima - bićete optuženi za udbaštvo ili čak pretvaranje Bosne u Guantanamo; ako javno propitujete ispravnost podizanja veleljepne reisove rezidencije u vrijeme posvemašnjeg siromaštva - u tome će se vidjeti "mržnja, netrpeljivost, nekorektnost i zlonamjernost" i sve to po narudžbi i nalogu nekakvih političkih centara moći.

Razumijem sve one na javnoj sceni koji se poslije ovako širokih javnih diskvalifikacija, uz pripadajuću naknadnu kolumnističku obradu u medijima reisovske inspiracije, povlače iz dijaloga i ostavljaju bez neophodne javne valorizacije i najočitije krivotvorine među koje, recimo, spada nedavna reisova televizijska izjava kako ne vidi "razliku između onog što se zove talibanizam i agresivnih ateista koji su, također, isključivi, ne dopuštaju argumentaciju, žive u svom ideološkom mraku i netolerantni su prema drugim stavovima i mišljenjima".

Takva tvrdnja ne samo da je golemo i ničim potkrijepljeno pretjerivanje nego je - u svojoj činjeničnoj nepotkrijepljenosti - možda i nehotični, ali očiti i zato krajnje upitan, pokušaj da se "talibanizmu" priskrbi jednak društveni tretman kao i ateizmu.

Da bi se takvoj izjavi dala bilo kakva težina i valjanost, trebalo bi naravno najprije definisati šta bi to moglo biti "agresivni ateizam". Da se razumijemo: reis Cerić nije usamljen među vjerskim poglavarima koji govore o "agresivnom ateizmu", slično je nedavno govorio i ruski pravoslavni patrijarh Kiril kad je pozvao sljedbenike da ostanu čvrsti u vjeri u Boga u suočenju s "agresivnim ateizmom" i "rastućim paganizmom" ali nije naravno išao tako daleko da ateizam poistovjećuje s talibanizmom.

O tome se, naravno, u doba buđenja u svijetu vrlo različitih vjerskih fundamentalizama i radikalizama, vodi široka i živahna intelektualna rasprava i ona i u najvećoj kritičnosti ateizma rijetko da akademski ide dalje od propitivanja može li se ateizam praktikovati samo u vidu negiranja postojanja Boga - što se uzima kao "najagresivnija" ateistička pozicija - ili bi ateizam bio uvjerljiviji pa i prihvatljiviji ako se upusti u dijalog s nosiocima fundamentalnih vjerskih uvjerenja.

Savremeni ateizam, legitiman onoliko koliko je u civilizovanom svijetu prihvaćeno univerzalno pravo da se vjeruje ili ne vjeruje, svodi se - ukratko - na intelektualnu, filozofsku, naučnu debatu u kojoj produhovljeniji ateisti polaze od uvažavanja kako je "Bog najznačajniji, najuticajniji literarni karakter koji su ljudska bića ikad kreirala" kako piše Greg M. Epstein, autor knjige "Dobro bez Boga: Šta milijarda nereligioznih ljudi vjeruje". On podsjeća i koliko je zla u svijetu, od Hitlera do bin Ladena, počinjeno s pozivanjem na Božju volju.

Tako navodi Hitlerovo pisanje u vrijeme dok je provodio Holokaust: "Ja djelujem u skladu s voljom Svemogućeg Stvoritelja; braneći se od Jevreja, borim se za Božji posao" a na nacistički, opasačima bilo je ispisano: "Gott mit uns!" ili "Bog je s nama".

Talibanizam - nasuprot i intelektualno najisključivijem ateizmu - predstavlja ne samo zadrtu, nazadnu i mračnu ideologiju nego i sasvim realnu prijetnju vrijednostima i zapadne i islamske civilizacije: u vrijeme dok je uvaženi reis izjednačavao "agresivni ateizam" i "talibanizam" talibani su u Pakistanu preuzimali odgovornost za dizanje u vazduh džamija sa desetinama vjernika dodajući i te zločine dugom katalogu zlodjela protiv svih koji ne slijede njihov nazadni svjetonazor: ponižavanju sve do kamenovanja žena koje se ne odijevaju ili ne ponašaju kako to oni nalažu; vješanja i odrubljivanja glave prekršiocima njihovog zakonodavstva; uništavanja hiljadugodišnjih spomenika kulture popur budističkih kipova u Afganistanu; otmica i ubijanja humanitarnih dobrovoljaca u vlastitim zemljama - da navedemo samo nekoliko manifestacija ideologije bez presedana u modernom vremenu.

Izvlačiti ničim potkrijepljena poređenja te ideologije i njene praktične realizacije u vidu terorizma s bilo kojim drugim aktuelnim svjetonazorom, htio to neko ili ne htio, vodi relativizaciji prijetnje s kojom se svijet suočava poput onog tumačenja u vidu fetve u bošnjačkom islamskom miljeu po kojem "treba razlikovati samoubistvo kao kukavički individualni čin i samoubistvo na Alahovom putu".

Reis nije usamljen među islamskim učenjacima koji pokazuju za čovjeka od vjere neumjerenu netrpeljivost prema drugačijem svjetonazoru, u ovom slučaju sekularizmu: tako recimo i profesor islamskih studija s akademskim referencima i tako uglednih univerziteta kakvi su Harvard i MIT, Sezzed Hosysein Nasr, u knjizi "Srce Islama: Trajuće vrijednosti humanizma" - koja je tek nedavno uklonjena iz doskora preporučivane literature kao primjer "progresivnog i otvorenog islamskog učenja" - piše kako je "ideja da se živi u miru s poricanjem Boga potpuno apsurdna".

Ni "najagresivniji ateizam" u toj se isključivosti i ne približuje borbenom islamizmu.

Tekst je preuzet s portala Slobodnaevropa.org