Josip Vričko: Zašto se Kazaz drži zakona kao pijan plota?

Piše: Josip Vričko, Oslobođenje

Pročitajte sve o slučaju 'deložacija kardinala'

I da nije Enver Kazaz, kao svoga svjedoka u polemici s generalnim tajnikom Biskupske konferencije BiH Ivom Tomaševićem, prizvao Orwella, opet bi se aktualni slučaj rezidencija, ili - bolje ! - slučaj deložacija, slobodno mogao nazvati svinjarijom. Kazazova asocijacija (ili, pak, aluzija) na probleme koji nastaju u "Životinjskoj farmi" kad vladajuće svinje odluče postati jednakije od ostalih, u svakom je, međutim, slučaju edukativna. Osobito, dojma sam, u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Enver Kazaz: Smiješno, jadno, licemjerno
Enver Kazaz: Država za biskupa

Sad već, nakon, dakle, dva oglašavanja ovim povodom, ustrajni kardinalov deložator inzistira na tomu kako žrtvu države glumi religijski moćnik koji je neprestano preko svoga položaja u religijskoj instituciji utjecao izravno ili skriveno na odnose u toj državi. Međutim, po, barem sarajevskom, dominantnom mišljenju, Kazaz je, zbog svoga ratnog životopisa, neprikosnoven kada je riječ o - skrivenom. No, budući da ponešto znam o kardinalovu izravnom, javnom utjecaju (u "toj državi"), mogu kazati ono čemu smo, zapravo, svi svjedoci ovih dana.

Upravo je, uz ino, Tomašević u Oslobođenju naglasio kako su (i) hrvatski dužnosnici sudjelovali u donošenju zakona koji je doveo do aktualne epizode slijedom koje se o, toliko puta, opjevanom ovdašnjem suživotu trenutačno govori uglavnom s ironijom (A kad smo već kod toga, nije li ironija to što je Katolički školski centra jedina multietnička škola u bastionu multietičnosti podno Trebević?!). Nevjerojatan je zato cinizma kada Kazaz upućuje Tomaševića da se za sporni(?) stan obrati direktno Čoviću. Pozornijim poznavateljima odnosa kardinala i mostarskoga stožernika još je, naime, u sjećanju kako je Puljić svojedobno pokušao uvjeriti hadezeovskoga lidera da, zbog svoje delikatne pravne pozicije (koja traje i danas), privremeno odstupi s položaja. Nije ga, zna se, poslušao. Uvjeren, uostalom i kao brojni bobani prije njega, u svoje (nacionalno) mesijanstvo - Čović je hrvatsko stado odlučio voditi uglavnom sam. I doveo ga tu gdje ga je - doveo.

Istovremeno, sve što se u predizbornoj kampanji moglo čuti od Crkve bio je poziv Hrvatima da glasuju. I, napose, da ostanu u svojoj (jedinoj) domovini!

Tvrditi, nakon toga, kako se Puljić (i Tomašević) položaja Hrvata u BiH sjeti kad dođe u pitanje stan u Biskupiji, smiješno je, jadno i maliciozno. I potpuno netočno; da nije Crkve, u Sarajevu ne bi bilo ni 15 tisuća Hrvata, baš kao, na koncu, niti ono malo što ih je još ostalo u središnjoj Bosni i(li) Posavini - koje sve skupa, usprkos vapaju biskupa, tzv. stožerna hrvatska stranka ignorira. Nije vrag kako zbog toga Kazaz ne može iščekati 17. studenoga i deložaciju religijskog moćnika?!

Usto, baš je generalni tajnik BK-a, želeći spriječiti politizaciju, kazao kako zna da će se javiti oni što će zlorabiti cijelu priču, e ne bi li ponovo iz, više-manje, čistih hrvatskih zabrana zagalamili o hrvatskoj ugroženosti. Sluteći rasplet, Tomašević se, i prije njih i prije Kazaza, odrekao tih branitelja i poručio kako je Sarajevo "naš grad" iz kojega "ne namjeravamo ići". Nije, valjda, to uznemirilo sarajevskog profesora što se, evo, u slobodno vrijeme prometnuo u volontera-referenta za stambena pitanja i neprikosnovenog tumača zakona?!

Kazazove reakcije, osobito onaj dio u kojem problematizira kardinalov politički angažman, sugeriraju kako još nije prežalio vremena kada je religija stigmatizirana kao opijum za mase, a svećenici (sa)tjerani u sakristije. Vremena, dakle, kada su Smajović, i slični smajovići instalirani u biskupske dvore kako bi uhodili za UDBU, što je, dakako, bio samo nastavak poslijeratne odmazde drugim sredstvima.

Čudi stoga što se Kazaz, nostalgičan za svjetlijom prošlošću, u ovome slučaju, koji je, inače, ponajmanje pravni, slijepo drži zakona; Još je, naime, i drug Tito, inače neizravni šef obitelji Smajović (od tri člana - sin je bio još mali - dva su radila za komunističke crne mundire), odmah poslije rata pravnike instruirao kako se ne trebaju držati zakona kao pijan plota. Da ga nisu - što će, morali su! - poslušali, danas vjerojatno ne bismo bili u neprilici slušati neovisne intelektualce kako se upinju istjerati kardinala ispod vlastita krova. Jer, komunističke se vlasti doista nisu držale zakona kada su dio biskupske palače (i sve ostalo što im se prohtjelo) otele Crkvi i tu ubacile agenta svoje zloglasne službe.

I na koncu, sve ovo što se događa i što će se vjerojatno događati nakon presude sarajevskog Općinskog suda o deložaciji, cijelo, dakle, ovo ozračje kojemu je Kazaz dao značajan obol, bolje od svega govori zašto se u Bosni i Hercegovini o lustraciji ne smije ni zucnuti. UDBA zato jeste i danas naša - sudba.

Tekst prenosimo iz Oslobođenja