Jasna Diklić: Put ljubavi LGBT populacije

Gledam Paradu ponosa i mislim kako je u mom djetinjstvu i mladosti populacija homoseksualne orjenticije imala posebno mjesto.

Moji roditelji su imali nekoliko prijatelja koji su bili upravo te orjentacije.To su bili izuzetno obrazovani, duhoviti i prijatni ljudi.

Moj brat i ja smo se uvijek radovali kada smo mogli prisustvovati njihovoj zanimljivoj i bogatoj elokvenciji. Bili su mojim roditeljima dragi prijatelji. Mama je uživala s njima razgovarati o svim zanimljivim temama, a tata se slatko smijao njihovim duhovitim opaskama.

Trending

Benjamina Karić: Roditeljska kuća dobila uređenu prirodnu oazu iz koje se čuo smijeh i dječiji žamor

U mladosti sam se nastavila družiti sa ljudima za koje se mislilo da su drugačiji. Meni nisu bili drugačiji,bili su moji prijatelji.

Kada je u ratu nastala nepodnošljiva glad i neimaština, članice  udruženja "Žene u crnom" iz Beograda su mi redovno slale pakete. Ni  jednu od njih nisam poznavala, većina ih je bila „drugačija“. One su uspjele doći do moje adrese i bile su jedne od rijetkih koje su mi cijeli rat slale pakete. Nastavile smo naše prijateljstvo do danas.

Kada se otvarate prema svijetu podstaknuti snagom ljubavi koju vam neko pruži, vi se prosvjetljavate, ne zbog svoje percepcije stvarnosti, već zbog ljubavi koju ste dobili od nekog.

Treba da gajimo u sebi saosjećanje i osjećaj za stvarnost, jer to su nečije kćerke, sinovi, braća, sestre i nema alternative. Oni su postojali i postoje. Njihova potreba je prije svega da vole, da budu voljeni i da žive dostojanstvene živote. To im dugujemo. Naučimo da stvarnost treba bezuslovno prihvatiti i posvetiti joj punu pažnju. Odgovoriti razumijevanjem, a ne predrasudama i stereotipima.   

Nedavno sam dobila potresno pismo jedne mlade osobe koja mi je pisala o golgoti koju je prošla u svom odrastanju, upravo iz razloga što su je drugi, nazovi „normalni“, doživljavali drugačijom i mislili su da imaju pravo da je kažnjavaju. 

Da li vam ovo liči na poznatu nacističku ideologiju?

Evo nekih dijelova ovog emotivnog i upozoravajućeg pisma:

„….izlazim iz osnovne škole gdje je sve počelo i opkole me djeca mlađa od mene sa pitanjem “jes' ti muško il' žensko”. Ja ignorišem, ubrzam korak, ali krenuše za mnom pa viču- muškobaro,muškobaro. Jedva sam uspjela da se udaljim. Moja prava muka počinje kasnije, učenjima da su Čovjek i Žena par i da je to ljubav, a ovo što ja osjećam se ne smije ni spomenuti.  Nije meni bilo dobro ni od mene, povraćala sam na samu sebe. Hodala pješke do gimnazije sa muzikom u ušima i fantazijom u glavi. Pošto su me u osnovnoj maltretirali, pokazala sam zube u srednjoj, pa sam postala ona što maltretira. Čini mi se da danas samo ta dva izbora postoje, budi nasilnik ili budi žrtva, nema sredine. Boli me što za sve ima etiketa, pa nisam gay ne osjećam se tako, ni lezba ni lezbejka. Osjećam se normalno i osjećam ljubav, a je li moguće da za ljubav ima etiketa?!?! 

Shvatim da sam prvi put, u životu, sa svoje 23 godine, sa svojom simpatijom prošetala držeći se za ruku. Ali u Zagrebu. I svaki put kad bi me uhvatila za ruku ja bih se trgnula. Pa to nije normalno. Ja kao da nisam živjela do tog momenta, kao da sam spavala i sanjala jako ružan san, da ću biti na udaru jer volim nekoga. Ali ovo je prostor gdje će uvijek tradicionalni zakoni imati prioritet i nema te ljubavi koja će to razbiti.

Čini mi se da svi mi koji ovdje živimo, u startu imamo grijeh i bol življenja. I nikako taj teret grijeha skinuti sa sebe".

Čega bi trebalo da postanemo svjesni?

Život sam po sebi, nikada ne bi stvorio ljubav.

Stvaramo je mi, ljudi!