Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: treći dio

Pokušavam da odgovorim sama sebi na pitanje šta je teže – rak ili rat. Dajem oblik i jednom i drugom, stavljam ih na neku viseću, nebesku vagu, i, vidim, ništa ne preteže. Čini se da je isto.

Jedno znam: oboje je lakše ako imate dobre ljude oko sebe, a ja sam sretna da mogu reći da imam. Lakše je i kada pričate o tome, ili pišete. Malo zbog toga što izbacujem neki višak iz sebe, a i malo jer se nadam da će neko nešto pozitivno izvući iz mog iskustva, odlučila sam da pišem o onom što sam prošla u borbi s rakom. Borba još traje, naravno.

Piše: Nidžara Ahmetašević

Iz prethodnog nastavka: “Možete donijeti svoje stvari i idite na drugi sprat, tamo će vas primiti. Operacija bi mogla biti sutra”, kaže ljubazna sestra koja se trudi da mi objasni sve što treba na našem jeziku.

Treći dio

I moj drug Strah i ja krećemo na još jedno zajedničko putovanje. Kažem sebi, ne može biti gore nego u ratu u sarajevskoj bolnici. U noći 28. maja 1992. godine donijeli su me na ortopediju. Prije toga sam satima ležala u nekom sobičku čekajući da prestane granatiranje da bi me prenijeli do bolnice. Unose me u ambulantu (ili salu) u isto vrijeme kada i jednu ženu koja je sva krvava i jauče. Doktor pita koliko imam godina ja, a koliko ona. Kaže da prvo uvedu mene. “Mlađa je”, čujem ga kako govori.

Poslije me odvoze do hodnika u kojem ću tu noć ležati. Sobe su bile pune. Sestra kaže da je u sobi ispred koje ja ležim više od 20 pacijenata. Stavljaju me na skoro potpuno krvavi krevet. Sestra donosi neku bijelu krpu, majicu, peškir..., nisam sigurna, i stavlja mi pod glavu da mi lice ne dotiče krv. “Strpi se do jutra pa ćemo naći neki čist čaršaf”, kaže.

U toku noći dovode onu ženu i stavljaju je na krevet tik uz moj. Neki muški glas mi govori da će približiti krevet mome da ona ne bi pala na pod. Ne vidim joj lice, ali osjetim njeno tijelo. Ujutro je umrla. Mislim da se nije otkotrljala na moj krevet, mada, nekako, kao da i danas osjetim njen dodir na svojoj ruci.

U Ljubljani je sve drugačije. Čista posteljina, čist WC, čista soba i nadasve ljubazno osoblje. Operacija je jutro nakon što su me primili. Ne objašnjavaju mi puno, ali vidim da sam opet prioritet. Kažu zbog godina i težine operacije.

U Ljubljani u bolnici dobijete spavaćicu i donji veš. Na stoliću pored vas može da stoji knjiga, sok, neseser, novine.... U pet-pola šest ujutro, sestra ulazi u sobu tiho, prilazi pacijentima koji trebaju terapiju i šapatom ih budi. Oko 8 dođe cijela vojska sestara te djevojaka i mladića koji su na obuci. Pospremaju posteljinu. To ovdje podrazumijeva i da je mijenjaju, što u Sarajevu ne urade ni nakon sedam dana.

Zahvaljujući osoblju ove bolnice, Strah je ležao ispod kreveta. Nije im ništa smio. Oni su tu naoružani strpljenjem i često osmijehom.

Ujutro, prije operacije, opet sam dobila tabletu za smirenje. Dolaze dvije sestre po mene i vode me niz dugi hodnik. Tamo liježem na krevet, daju mi injekciju i polako nestajem.

Kažu da sam, kada sam se budila iz narkoze, prvo pitala gdje sam. Ja se toga sjećam, jer sam željela da kažu – u Sloveniji, ili bilo gdje, samo ne u Sarajevu, u ratu.

Ležala sam tri dana u intenzivnoj njezi. Rekli su mi da je moja operacija bila jako komplikovana i da je trajala satima. Primijetila sam da me, za razliku od drugih pacijenata, doktori obilaze i po tri i više puta na dan. Čudno je ležati u intenzivnoj njezi. Kao neko predvorje drugog svijeta. Kao da čekaš da dođu po tebe, da te vode tamo ili te vrate ovamo. Moje prvo iskustvo u intenzivnoj.

Već drugi dan žele da ustanem iz kreveta, dođem do lavaboa, umijem se, operem zube i operem gornji dio tijela. Ja naprosto ne mogu da vjerujem da to neko sada očekuje od mene. Gledam oko sebe i vidim da druge žene to rade. Starica od osamdesetak godina ustaje lakše nego ja kada sam najzdravija. I svi slušaju sestre.

Ja kontam: Bože, ove Slovenke su od kamena. Ustanem, sjednem na krevet i samo tijelo padne nazad.

Odmah dolaze doktori, infuzija, transfuzija, priključe me na neke čudne aparate koji ispuštaju još čudnije zvukove.

U tako glupoj životnoj situaciji, sjetim se nevjerovatne gluposti. Naime, moj prijatelj Slobo mi je pričao kako mu je neki doktor rekao da kada nekome presade srce, ne znaju da li ta osoba išta dobija od prethodnika. Kontam, možda je tako i sa krvlju. Posmaram kako curi prvi litar, pa onda dolazi drugi. Vrlo je to sve čudno. Medicina je jako zanimljiva, mislim dok bespomoćno, razapeta među cjevčicama, ležim u intenzivnoj njezi u Ljubljani.

Osmijeh koji mi je Slobo izmamio kada je došao u posjetu pomogao mi je sigurno više nego sve te žice, aparati, transfuzija, infuzija... Smijeh koji mi je donosio svaki dan dok sam bila u bolnici, mislim da je na kraju i učinio da budem koliko-toliko dobro.

Sve me boli tih dana. Stalno mi daju injekcije i tablete protiv bolova. I pored toga, u noći ponekad plačem od bola. Mada, nisam sigurna šta me boli. Samo sam sigurna da želim da prestane.
Treći dan sam ustala i uradila sve što su htjeli. Govorim sebi: neću da sam slabija od Slovenki. Doktor napokon kaže: nisi, samo je tvoja operacija teža.

No, kako su vidjeli da sam ustala, mom izležavanju u intenzivnoj došao je kraj. Sada žele da ustanem, uzmem sestru za ruku i hodam do kreveta na odjeljenju. To mi se čini kao mission impossible. Ipak, kod njih nema milosti. I krećem korak po korak. Svaki dug i težak. I naprosto ne vjerujem da hodam.

U jednoj ruci nosim vrećicu od katetera kojeg ću nositi narednih mjesec dana.

Dani u bolnici su dugi. Svaku noć pozivi iz Sarajeva čine da ne budem sama. I gomila knjiga kraj mene. Rekli su mi da ih ne nosim jer je teško čitati nakon operacije. Ja mogu. Lutam kroz nevjerovatni svijet Karima Zaimovića i čini mi se kao da nisam u bolnici, kao da sam na nekoj drugoj planeti, kao da je sve dobro. I na kraju plačem kao da mi je otišao najbolji drug.

Do kraja, deset dana, pročitala sam još šest knjiga. Progutala ih, bolje reći. Doktor i dalje dolazi dva-tri puta dnevno. Slovenke se tuširaju, pa i ja s njima. Nekako me naprosto stid da to ne radim. One šetaju hodnikom, pa i ja s njima. I čini mi se da mi je svaki put pomalo bolje. Sestre me polako upoznaju s mojim stanjem: objašnjavaju mi šta više neću nikad moći raditi u životu, šta ću moći za nekoliko dana, šta za nekoliko mjeseci, a šta za nekoliko godina.

Dan prije izlaska i povratka u Sarajevo, skidaju mi kateter. Doktor kaže da ako uspijem otići u WC, znači da je sve OK. Ako ne budem mogla zadržati tekućinu – nova operacija.

Nakon par sati dobila sam užasne bolove. Stavljaju mi mali kateter i mjere koliko tečnosti izlazi iz mene. Skoro litar. Vraćaju kateter. Ostajem dan duže u bolnici. Pa opet probaju. Pa opet isto. I tako nekoliko puta. Nakon tri dana, doktor kaže da mogu ići kući s kateterom, koji neće imati vrećicu, nego ću ga morati prazniti svaka tri sata.

Piškim kao dječak dok čekam da poleti avion za Sarajevo. I natečena sam. I boli me. I jedva se držim na nogama, ali idem kući i svejedno je. Mislim da će svemu biti kraj kada dođem kući. A ustvari, nisam ni na pola puta. Jer kuća, Sarajevo, znači i ponovni odlazak u bolnicu Koševo i početak zračenja i kemoterapiju. Na kraju ispada da je operacija bila najlakši i najbezbolniji dio.