Gjenero: Pad hrvatskog nacionalističkog populista na “popravnom iz ruskoga”

Svakome tko išta zna o vanjskoj politici bilo je jasno da će ovogodišnji NATO summit, koji se događa u kontekstu racionalnog iskazivanja što je to “nova stara” američka politika atlantizma i multilateralizma, što slijedi nakon sastanka skupine G7 i prethodi ženevskom susretu predsjednika Joa Bidena s ruskim autoritarnim vođom Vladimirom Putinom, te da će to biti  jedan od naglasaka političke sezone. Biden je na početku svog mandata pokazao da je sve ono što je govorio u predizbornoj kampanji mislio vrlo ozbiljno.

Nakon što je ekonomski i epidemiološki konsolidirao Sjedinjene Države, pokrenuo naglašeno snažan ekonomski ciklus, nakon što je očito da će ostvariti svoj cilj o procijepljenosti američkog stanovništva do 4. srpnja, Biden snažno budi multilateralnu političku scenu. Posvećen je savezništvu s Europskom unijom i kao dobar saveznik čini i ustupke koji europskim državama trebaju osigurati “lakši život”, kao što je strateški neugodno popuštanje Njemačkoj, odustajanjem od zahtjeva da Sjeverni tok II. ostane nedovršeni projekt.

Pritisak Rusije na Balkan 

Ono što je fenomenalno za prostor koji obično nazivamo Zapadnim Balkanom, činjenica je da on nije izvan Bidenove “mape puta” potiskivanja ruskog utjecaja iz osjetljivih regija. Znali su Putinovi “spoljni momci”, na čelu sa Sergejom Lavrovom, da ih taj pritisak na Balkanu čeka, pa se zato pokreće sve, od destabilizacije NATO-vskog i euro-atlantskog identiteta Crne Gore, preko snažne potpore autoritarnom režimu Aleksandra Vučića, koji opstruira atlantizam, ali i zajedničku europsku vanjsku i sigurnosnu politiku, preko združenih rusko-bjelorusko-srpskih vojnih vježbi, pa do guranja Milorada Dodika (i, tek nešto manje vidljivo, njegovog posilnog, Dragana Čovića) u otpor međunarodnom utjecaju na BiH i imenovanju novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Sarajevu. 

Jedini ozbiljan šamar, što ga je Rusija dobila na Balkanu, bio je onaj sarajevski, koji su zatvaranjem svojih vrata pred Lavrovom, Putinovu “pristojnom” “diplomatskom” licu odvalili Šefik Džaferović i Željko Komšić, dvojica od trojice članova bosansko-hercegovačkog Predsjedništva.

Iako je odmah nakon preuzimanja dužnosti predsjednika Republike u Hrvatskoj, Zoran Milanović najavio da ne namjerava odlaziti na sjednice Europskog vijeća, čak ni onda kad se na njima raspravlja o nacionalnoj sigurnosti, što je izravno u njegovim ovlastima (jer ne želi u Bruxellesu de facto predstavljati vladu RH), ali da će sigurno on voditi delegaciju na ovogodišnjem summitu NATO-a. Ta fokusiranost na NATO djelovala je kao najava o tome da Milanović ima nešto za reći o globalnim sigurnosnim izazovima, da možda razumije kontekst koji je nastao ulaskom Bidena u međunarodnu arenu, obnovom multilateralizma i strpljivim građenjem načelnoga savezništva koje treba zaustaviti negativne utjecaje, prije svega, nasilne Putinove Rusije, ali i sve izazovnije, prosperitetne i ambiciozne Kine, na euro-atlantski svijet. Naravno, svako optimistično očekivanje od kreatora politika, kakav je Milanović, dovodi do dubokog razočaranja. 

Hrvatska bi morala biti izrazito zadovoljna time što su SAD najavile da se vraćaju na Balkan i da ne misle mirno gledati kako Rusija u Banja Luci stvara alternativnu ambasadu, jaču od one u Sarajevu, iako je formalno riječ o generalnom konzulatu, kako ideja o aerodromu u Trebinju, koji nema ekonomskog opravdanja, ali može biti strateški i vojno iskorišten (s ruskom neformalnom vojnom bazom, sličnom onoj u Nišu), što bi vitalno ugrozilo hrvatsku tanku litoralnu jadransku fasadu, kod Dubrovnika.

Vučja narav

I čini se da Vlada i premijer Andrej Plenković upravo tako razumiju ono što se događa. Međutim, Milanović, koji je nakon predsjedničkih izbora posve otvoreno počeo pokazivati svoju pravu vučju narav nacionalističkoga populističkog radikala, u Hrvatskoj najbližeg Gazpromovom štićeniku Miroslavu Škori, a i sam je opterećen time što je njega i obitelj, dok je bio izvan politike, kao pravnik bez pravosudnog ispita i isluženi političar bez izravnih brojeva telefona relevantnih političkih europskih ili američkih aktera, koje bi mogao nazvati kad mu zatreba njihova pomoć, hranio hrvatski oligarh koji je vodio naftne poslove kao pokriće Rosneftu, ne razumije što to znači izgradnja čvrstog savezništva protiv daljnjeg prodora takvih kakav je njegov bivši hranitelj, na prostore u euro-atlantskoj interesnoj sferi. 

Milanović je uvijek bio sitni politički kalkulant, bez osjećaja za globalnu politiku. Kad je kao premijer u Njemačkoj lobirao za to da vlada Angele Merkel ubrza proces ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora (Njemačka ga je ratificirala u igri živaca, na samom isteku predviđenog roka) na berlinskom je forumu optimistično govorio kako Hrvatska namjerava za svoj razvoj, kad postane članicom, obimno trošiti novac europskih poreznih obveznika, dakle, činiti ono prema čemu je u Njemačkoj bilo sve više zazora, a kad je Njemačka konačno ratificirala pristupni dokument, njegova je Vlada na brzinu u Saboru provela zakonsku izmjenu kojom je trebalo zaštititi visoke funkcionare jugoslavenske komunističke tajne službe, koji su organizirali egzekucije po Njemačkoj i pritom dali ubiti čovjeka koji je surađivao sa BND-om.

Ostatak teksta čitajte na linku OVDJE.