Fra Ivo Marković: Pandemija je pogodna za religiozne fanatike

Odnos religija i pandemije, kako u nas u BiH i u okruženju tako i u svijetu, nije dostatno društveno obrađen s obzirom na važnost toga odnosa jer religije mogu imati ključnu važnost u borbi protiv pandemije. S jedne strane reakcije religija prema pandemiji bile su krajnje odgovorne i primjerene očekivanjima od duhovnosti religija koje ne pokrivaju zakonodavnu i izvršnu razinu odluka, nego onu koja je iznad tih odluka, a to je moralna, etička, razina prirodnih i božanskih načela.

Piše: Ivo Marković (Za Radiosarajevo.ba)

Reakcija Vatikana s papom Franjom, biskupskih konferencija, vrha Islamske zajednice i pravoslavnih episkopa bile su uistinu primjerene izazovu trenutka i moralnoj potpori odlukama medicinske struke i društvene odgovornosti. 

Opasni potezi

Međutim s druge strane bilo je reakcija iz religija koje su opasno ugrožavale koherentnost mobilizacije u borbi protiv pandemije korona virusa.

Tako su bugarski episkopi izjavili da samo ljudi slabe vjere mogu sumnjati da se za vrijeme uskrsnih obreda mogu zaraziti, a bilo je sličnih reakcija i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi; dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitudon Mladen Parlov smatra da biskupi nisu smjeli „sprječavati misna slavlja“, fra Ćiro Lovrić na Bujici izjavljuje da nitko nema pravo dokidati božanske zakone kao što je nedjeljna misa, pa normalno ni papa ni biskupi.

Mostarski biskup Perić također se suprotstavlja službenim zabranama Katoličke crkve i smatra da crkve trebaju biti otvorene, mise održavane, ali uz obaveze službene distance među  prisutnima. Zanimljivo je da se mnogi vjernici izvan hijerarhije suprotstavljaju zatvaranju bogomolja i zabrani okupljanja vjernika na obredima.

Zajedničko protivnicima zabrane religioznih obreda u vrijeme pandemije jest da su fanatici. Tako konzervativni židovi protive se obrednim zabranama i zato imaju vrlo visok postotak zaraze korona virusom. U Indiji hindu-nacionalisti optužuju muslimane za zarazu i pojačavaju opasne društvene tenzije. U Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori bilo je pojedinačnih lokalnih vjerskih službenika koji su se demonstrativno suprotstavljali službenim odredbama u vrijeme pandemije i imali podršku izrazito fanatičnih vjernika. Ukoliko fanatici prevladaju ili postignu snažniji utjecaj, rezultati mogu biti katastrofalni. Zorna poduka je zaraza ebolom 2014-2016. u Africi kada se muslimanski i kršćanski kler suprotstavljao  preporukama i zabranama medicinske struke i obavljao sprovode, pranje i dodirivanje pokojnika, pa je više od 60% zaraza ebolom dolazilo s religioznih obreda.

Čak je bilo otvorenih sukoba, fanatičnih napada vjerskih službenika na medicinske radnike, pa su medicinski radnici shvatili da prvo moraju sjesti i dijalogizirati s vjerskim službenicima kako bi postigli odgovarajuće medicinske standarde u vjerskim obredima u vrijeme pandemije. Tek nakon što je više od 2.000 vjerskih službenika prošlo stručnu poduku, normalizirana je borba protiv ebola-pandemije.

Normalni i fanatici

Dakle vjernike u religijama jednostavno možemo podijeliti na normalne i fanatike i tu razliku je odlučujuće važno shvatiti kako bi se uredio odnos religija i društvenih službenih mjera u vrijeme pandemije.

Vjernika određuje predanost Bogu, Bogu koji ga je stvorio, iz koga je došao sa svim stvorenjem, Bogu u čijem okrilju živi i Bogu koji je jedina budućnost svega stvorenja. Ta predanost Bogu ispunja vjernika mirom, oslobađa ga straha, ispunja dobrotom, ljubavlju, poniznošću, osjećanjem bratske i sestrinske povezanosti sa svim ljudima i sa svim stvorenjem. To je vjera koja nastaje i razvija se u zdravoj zajednici vjernika koje su tada najsnažniji pokretači, motori dobrohotnosti u svijetu i to je razlog zašto ljudi imaju toliko povjerenje u vjerske zajednice.

Fanatici s druge strane u vjeri prave jedan dijaboličan skok, oni umjesto predanosti Bogu umisle da ih je Bog obdario posebnim darovima i ovlastio za posebne misije da djeluju u ime Božje. I onda im Bog više nije potreban, jednostavno za njih Boga više nema, oni se sami osjećaju kao bogovi, zauzeli su Božje mjesto. A to je đavao – šejtan, đavao – šejtan je čovjek koji zauzme Božje mjesto.

Fanatici razviju svoju zatvorenu ideologiju koju fanatično brane jer se osjećaju kao samo božanstvo. Fra Ćiro Lovrić u ime Božje zapjenjeno brani božanski zakon od pape Franje i biskupa, ali zaslijepljen je da bi uvidio da on sam govori u ime Božje i da se ponaša kao sam bog.

To dijabolično iskušenje vreba svakog vjernika, kako se vidi iz reakcija, i episkope i biskupe, i vrhunske teologe, lokalne vjerske službenike, vjernike. Zato su religije s jedne strane najveći pokretači dobrote, ljubavi i mira u svijetu, ali isto tako i najopasnije zlo u svijetu kada se pretvore u svoju suprotnost, kada se ljudi ponašaju kao bogovi i kada najviše zla nanesu svijetu. Fanatici kao bogovi su gospodari ljudskih života, oni su teroristi, ubijaju nevine radi nekih „božanskih“ ciljeva, uništavaju zlo tako da od njega ne vide nikakvo dobro, oni uvijek rade protiv, oni ne mogu bez neprijatelja. Najveće oružje religioznih fanatika je strah, oni siju strah oko sebe i gdje se god pojave. Razdjelnica između vjere i fanatizma je strah, u vjeri nema straha, u fanatizmu strah je temeljno okruženje.

Destruktivne energije

Ovaj mehanizam u životu vjere važno je da imaju na umu kako religiozne zajednice, religijske vođe, tako i društvene strukture u ophođenju s religijama, da razaberu zdravu religioznost i bolest fanatizma. Kada fanatici pokrenu  fanatične iracionalne energije, vrlo je teško efikasno im se suprotstaviti, oni posve lako postaju nasilnici „u ime Božje“ jer na zemlji nema granice njihovoj „božanskoj“ misiji, pa često društvo nema drugoga izbora nego da upotrijebi nasilne akcije.

Zato je važno na vrijeme zaustaviti te destruktivne energije. Vjerski službenici i odgovorni ljudi u društvu olako stavljaju fenomen fanatizma u kontekst slobode vjere i popuštaju im očekujući da će doći pameti. Vrlo je važno da mediji, novinari, raskrinkavaju fenomene fanatizma i zaustavljaju destrukciju društva.

U svim religijama pojavljuju se samozvani karizmatici koji tvrde da imaju božanske moći i ovlaštenja, koji proglašavaju bolesti Božjom kaznom, sebe iscjeliteljima, kojima povjeruju ljudi patnici pa ti karizmatici iskorištavaju njihov jad za svoj uspon i dugoročno nanesu tim ljudima veliku štetu i štete pozitivnoj misiji religija.

Dovoljno je prisjetiti se raznih Torabija, Braca, Pavića i sličnih koji djeluju među nama. Religiozni fanatici su puno opasniji nego što se to čini na prvi pogled, ništa u religijama ne ostavlja takvu pustoš kao pijetistički-pobožnjački fanatizam, svaka religija kada iskreno pogleda u svoju prošlost, naći će grozne tragove i posljedice fanatizma.

I što je krajnje važno napomenuti, fanatizam nije samo striktno religiozni fenomen, i razni sekularizmi se ponašaju kao religije i jednako su podložne fanatizmu po istom modelu, čak i gorem, čemu smo svjedoci iz prošlog stoljeća koje bilo stoljeće rata ideologija s desecima milijuna žrtava.

(Autor je bosanski franjevac i ugledni profesor Franjevačke teologije u Sarajevu)