Enver Kazaz: Politika nezavršenog rata

Piše: Enver Kazaz

Današnjoj, tranzicijskoj Bosni i Hercegovini, ako se pažljivije analiziraju politički odnosi u njoj, najpreciznije odgovara odrednica – zemlja nezavršenog rata. Od Daytonskog sporazuma naovamo, čitavih petnaest godina, traje drama zemlje koja ne posjeduje dovoljno unutarnje kohezivne političke energije da prevlada nezavršenost rata, a spolja, iz međunarodnih političkih faktora, prije svega Evropske unije i Sjedinjenih američkih država, ne dolazi odlučna reakcija koja bi, umirujući dezintegrativne politike u BiH, na efikasan način pomogla da se riješi problem.

Nezavršeni rat i ustavna kriza uslovili su radikalizaciju ukupnog političkog prostora, pa su se sve političke partije uhvatile u zamku rješavanja međuetničkih problema i političkih sukoba na gotovo identičan način. Naime, Daytonski sporazum nametnuo je BiH rješavanje etnonacionalnih pitanja preko podjele teritorija, a već samo dvoentitetsko uređenje i imenovanje entiteta ukazuje na to kojoj etniji koji dio teritorije BiH pripada. Republika Srpska sve više postaje entitet srpske etnije, koji iskazuje težnju da postane druga srpska država na Balkanu, a Federacija BiH jest, u stvari, uspostavljanje federalnog odnosa između kantona sa hrvatskom ili bošnjačkom većinom. Ti kantoni, pak, po svojim ovlastima i lokalno pragamtičnim politikama nastoje da se ostvare kao državice u državi, pa je dejtonska BiH ne samo dvoentitska, nego se u snažnoj decentralizaciji države pojavljuje i deset kantona sa autonomističkim težnjama, te čak trinaest različitih nivoa/oblika vlasti.

Konstruktivne greške Daytona

Ono što mnogi međunarodni politički zvaničnici, a i domaći političari, nazivaju ludačkom košuljom Daytona, a što kod njih uglavnom podrazumijeva isključivo nemogućnost efikasnog funkcioniranja državnih institucija, ustvari je dvostruka konstruktivna greška današnje BiH.

Prva je sadržana u činjenici da je mir kao nezavršeni rat uspostavljen etničkom podjelom teritorija. A druga u nefunkcionalnom sistemu trinaest organa vlasti, pri čemu je Federacija BiH izrazito decentraliziran entitet sa autonomističkim težnjama hrvatske etnopolitike, te unitarističkim bošnjačke koja sve više nastoji ostvariti dominaciju nad Hrvatima u Federaciji i centralizirati ukupnu državu, veoma često izbacujući u javni prostor parolu o Bošnjacima kao temeljnom i jedinom državotvornom narodu BiH. Upravo iz tih razloga je teritorijalizacija etničkih grupa jedini efikasan i gotovo do kraja doveden proces u dejtonskoj BiH, a mir se ukazao kao nastavak procesa etničkog čišćenja iz rata. Tako je mir dovršio ili upravo dovršava jedan od najstravičnijih ratnih procesa, pri čemu u miru trijumfuje Karadžićev tip etnonacionalističke ideologije za kojeg se, makar na trenutak, činilo da je poražen u ratu.

Je li, međutim, moguće obrnuti ovaj trend teritorijalizacije etnija i preći na sasvim drugačiji model rješavanja etnonacionalnog pitanja? Odgovor na to pitanje za sada nije ponudio niko, ili gotovo niko. Političke partije, i one na vlasti i one u opoziciji, ne mogu zarad svog pragmatizma izaći iz dejtonskog modela rješavanja etničkog pitanja teritorijalnim putem, a akademske zajednice, koje bi po prirodi stvari trebale biti kritička alternativa političkoj moći duboko su u službi etnonacionalističkih centara moći pa baš zato nisu ni mogle ponuditi alternativni model rješavanja etnonacionalnog pitanja onom Daytonskom. Tako je BiH ostala bez konstrukcijske alternative, a daytonski model ukazuje se, bez obzira na svoje konstruktivne greške, kao jedan jedini put u budućnost nezavršenog rata, kako stanje u današnjoj BiH određuje i Ivan Lovrenović.

Ako Daytonski sporazum ima dvostruku konstruktivnu grešku – onu koja se odnosi na nemogućnost uspostavljanja efikasnih državnih institucija, pri čemu se entiteti i kantoni po svojim ovlastima jači od države, i onu koja se odnosi na teritorijalizaciju etnija – onda je temeljno pitanje: može li on na bilo koji način garantirati prekid rata u političkom prostoru, odnosno može li on proizvesti mir u politici i društvu u cjelini. Nažalost, petnaest godina mira kao nezavršenog rata pokazuje da ne može. Ne može, jer iz modelske logike rješenja etnonacionalnog pitanja proističu potpuno sukobljenje političke težnje tri etnonacionalističke ideologije.



Tri etnonacionalističke ideologije

Srpska etnonacionalistička ideologija želi Republiku Srpsku učiniti drugom srpskom državom na Balkanu, ili, pak, federalnom jedinicom u sastavu BiH, odnosno državom u državi, ili u nastojanju da se održi status quo želi produžiti unutarnju destrukcija BiH, kako bi se pokazalo da je ona nedovršiva država, pa samim tim kao državna cjelina neodrživa i nemoguća.

Hrvatski etnonacionalizam, barem do danas, ne želi pristati ni na kakvo drugo rješenje svog problema osim onog teritorijalnog, pa se u zahtjevu za trećim entitetom, bez obzira na parole o njegovoj multiteničnosti, skriva težnja za definitivnim zaokruživanjem nacionalnog teritorija. Taj teritorij u praksi uistinu i postoji, a zauzima manje-više onaj prostor koji su u ratu kontrolirale snage HVO-a i pokriva kantone sa hrvatskom većinom, što znači da je hrvatski teritorij u glavnini tzv. Zapadna Hercegovina koja treba da po zahtjevu hrvatskog etnonacionalističkog autonomizma postane hrvatski entitet u BiH. Taj politički trend, kojeg Ivan Lovrenović precizno određuje pojmom hercegovinizacije Hrvata u BiH, žrtvuje Hrvate u Bosni, prije svega one u Posavini i tzv. Srednjoj Bosni, da bi se u pozadini svega otkrilo kako u miru uskrsava Bobanova ratna tvorevina Herceg-Bosna.

Bošnjački etnonacionalizam, pak, igra na kartu unitarizacije BiH, videći svoju šansu u činjenici da su Bošnjaci nabrojniji narod u BiH. Njegova politika je svedena na politiku demografske dominacije, pogotovo nad Hrvatima u Federaciji BiH, a on je Daytonskim sporazumom dobio najmanje teritorije, odnosno približno onoliko koliko je državne teritorije kontrolirala Armija BiH. Baš zbog njegovih teritorijalnih aspiracija, svaka prekompozicija državnog teritorija čini se nemogućim, a i vrlo opasnim projektom. Naime, nemoguće je na bilo kakav relevantan način, osim novim ratnim sukobima ili jakim neredima, odgovoriti na bošnjački zahtjev za teritorijalnim namirivanjem, ako bi se eventualno u budućnosti otvorilo pitanje međuetničke teritorijalne preraspodjele.

Upravo u potpuno sukobljenim težnjama tri etnonacionalizma pokazuje se u kolikoj mjeri je Daytonski sporazum bio politički promašaj. Zaustavljajući rat, on nije stvorio preduslove za uspostvaljnje političkog i ukupnog društvenog mira, a svojom temeljnom strukturnom greškom – teritorijalizacijom etnija – on je ustvari priznao legitimnost ratnih ideologija i politika. Na toj osnovi promatran, Daytonski sporazum nije samo puko mjesto međunarodne legitimacije ratnog etnonacionalizma u BiH, već i mjesto njegove teritorijalne nagrade. Naime, ovaj sporazum jest sačuvao BiH kao cjelovitu (ne)državu, ali unutarnji odnosi u njoj postavljeni su tako da se u političkom prostoru nastavio rat, bez šansi da se u dogledno vrijeme uspostavi mir. Legitimirajući etnonacionalizam, Daytonski sporazum legitimnim je učinio i njegove teritorijalne zahtjeve, pa se politika u BiH od konca 1995. godine sve do danas ukazuje ne samo kao etnopolitika, već i kao etnoteritorijalna politika koja u miru nastoji ostvariti svoje ratne ciljeve.

Dayton ne nudi šansu za denacifikaciju

Tu se otkriva treća strukturna greška Daytonskog sporazuma. Ona bi se u najjednostavnijem iskazu mogla odrediti kao izostanak svake šanse za denacifikaciju u ideološkom i političkom polju, bez obzira na činjenicu da je uspostavljen Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu i bez obzira ne nemale rezultate tog suda. Naime, u Daytonu nisu suspendirane, nisu zabranjene one ideologije koje su prouzročile rat, niti su kažnjene političke partije koje su i operacionalizirale ideologiju mržnje, prevele je u politički sistem, a potom institucionalizirale preko organiziranja vojske, paravojnih jedinica i policije, te na koncu stvorile ratne mašine iza kojih su ostali genocid, masovni zločini, urbicid, kulturocid, te, pogotovu je to važno istaknuti, sociocid kao model ubijanja svake mogućnosti konstituiranja koliko-toliko jedinstvenog bosanskohercegovačkog društva, u svoj njegovoj hibiridnosti, različitosti i dijalektičkoj napetosti.

Možda je ova strukturna greška i najteža u Daytonskom sporazumu. Iz nje, naime, proističu sve ostale, a prije svega ona koja se odnosi na nemogućnost efikasne organizacije i institucionalizacije centralnih državnih organa, pa potom ona koja se odnosi na model stvaranja novog etnoteritorijalnog ustroja zemlje. Opet, se dolazi do istog zaključka: stvarni pobjednik u Daytonu jest karadžićevski profiliran ideološki subjekt, iako se Karadžiću danas sudi u Hagu za ratne zločine. Taj paradoks Daytonskog sporazuma čini se da nije na ozbiljan način tretiran u ovdašnjoj politologiji, socilogiji, političkoj filozofiji, a u političkom prostoru neprestano se pokazuje da je mir kao nastavak rata u političkom prostoru uhvaćen u zamku da se i teritorijalno, i institucionalno, i ideološki očuva Karadžićevo nasljeđe. Iz ideološke pozadine Daytonskog sporazuma proistekle su, ustvari, sve negativne posljedice u današnjoj BiH, a ovaj sporazum na političkom horizontu se ukazuje kao nemogući mir.
 

Dayton kao prauzrok svih problema

Da je Dayton kao trenutak ligitimiranja ratničke etnonacionalističke ideologije prauzrok svih problema u današnjoj BiH najbolje pokazuju slijedeće činjenice. Radikalni, militantni etnonacionalizam neprestano se održava na vlasti u BiH od Daytona do danas, a ovu ideologiju zaposjedaju i međusobno jedni od drugih preotimaju različiti politički subjekti. Tako ju je od karadžićevskog tipa SDS-a preoteo Dodik, u času kad je Dragan Čavić pokušao raskinuti sa Karadžićevim političkim nasljeđem i liberalizirati SDS. Silajdžić je od SDA u istom trenutku preoteo radikalni bošnjački etnonacionalizam kao unitarizam, a Božo Ljubić i njegov HDZ 1990. učinio je isto na hrvatskoj strani Čovićevom HDZ-u.

Naravno, radi se o trenutku pada tzv. Aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. godine. Druga važna činjenica koja ukazuje da je ideološka pozadina Daytonskog sporazuma njegova bitna strukturna greška jeste to da institucije međunarodne zajednice u BiH, prije svega OHR, nisu mogle djelovati ideološkom moći, nego onom birokratskom, pa se prestruktuiranje ratnih u politike mira odvijalo kao proces birokratizacije, tj. neuspjele standardizacije i institucionalizacije bosanskohercegovačke troetničke (tro)države, a ne i kao proces dekontaminacije društvenog polja od radikalnog, militantnog etnonacionalizma. To znači da je mir neprestano u sebi legitimirao i proizvodio militantni etnonacionalizam, te je on jedina ideologija predodređena na uspjeh u političkom polju.

Bošnjakiziranje SDP-a

Rezultat je trogetoizirana BiH u kojoj se geto ukazuje kao jedini model egzistencije i na kulturnom, i na ekonomskom, i na ideološkom, i na političkom, tj. na svakom društvenom planu. Najpogubnija posljedica, pak, jest da radikalni, militantni etnonacionalizam nije mogao biti „pripitomljen“ kako su to očekivali kreatori Daytona, a i pojedini desno orijentirani politički filozofi i analitičari, kao što se nije mogao uspostaviti nikakav autentičan i snažan alternativni ideološki projekt etnonacionalizmu. Naprotiv, Dayton i iz njega izveden izborni zakon rezultirali su nacionaliziranjem tzv. multietničkih, liberalnih i socijaldemokratskih stranka koje su morale prihvatiti političku utrku na tuđem terenu i u okviru tuđeg ideološkog polja ako su željele na pragmatičan način ostvariti kakav-takav izborni uspjeh. Najistaknutiji, naprosto paradigmatičan, primjer u tom smislu jeste Dodikovo karadžićiziranje partije čiji je on lider, a njegov SNSD-a je (pseudeo)socijaldemokratsku ideologiju zamijenio rigidnim, militantnim etnonacionalizmom. Drugi, također paradigmatičan primjer jest primjetno bošnjakiziranje SDP-a, čiji je vrh poduzeo niz političko-simboličkih poteza kako bi se približio pretpostavljenim očekivanjima bošnjačkog biračkog tijela na koje, ustvari, mora i računati.

Izborni zakon kao rezultat daytonskog tipa etnonacionalizma samo je zacementirao mir kao nastavak rata političkim sredstvima. Zbog toga je BiH postala zemlja izolirano ostrvo u regionalnom kontekstu, pri čemu se regija sporo, ali dosljedno evropeizirala, a BiH dodatno balkanizirala u onom smislu u kojem se o Balkanu govori iz perspektive sterotipizacije sadržane u tzv. balkanološkom diskursu.

Nemoguće je liberalizirati nacionalizam

U pokušaju da iznađe alternativu militantnom tipu etnonacionalizma tzv. međunarodna zajednica nastojala je podržati politiku konsenzusa i kompromisa, odnosno politiku korak po korak u rješavanju bosanskohercegovačke ustavne, političke i svake druge krize. Međutim, zastupnici takve politike, ponajviše Sulejman Tihić, sa projektom liberaliziranja SDA, i Dragan Čavić sa propalim pokušajem liberaliziranja SDS-a, brzo su demonizirani na javnoj sceni i proglašeni od strane rigidnih etnonacionalista najgorim tipom demonskih nacionalnih izdajnika. A to je značilo da je u ludačkoj košulji tri temeljne strukturne greške Daytonskog sporazuma (ideološke, institucionalne i teritorijalne) i u skladu s njima organizirane BiH nemoguće liberalizirati i pripitomiti rigidni, militantni etnonacionalizam.

Ako nije moguće liberalizirati takav nacionalizam, da li je onda potrebno vratiti se na izvor problema i otkloniti strukturne greške Daytonskog sporazuma. Odgovor se čini nedvosmislenim: da, potreban je novi oblik mirovnog sporazuma, znatno ili radikalno drugačiji nego ovaj sadašnji. No, pitanje je jesu li sazreli politički uslovi za jedan tako krupan korak.

Zrno optimizma u tom pogledu ukazuje se u promjeni regionalnog političkog konteksta. Najprije u činjenici snažno pokrenute politike regionalnog pomirenja, suradnje i prosperiteta, nagle evropeizacije regije koju zagovara hrvatski predsjednik Ivo Josipović i kojemu se sve više pridružuje u toj inicijativi srbijanski predsjednik Boris Tadić, a u Crnoj Gori, kao i u Makedoniji proevropski politički trend je neupitan. S te strane moguće je očekivati da regija izvana demokratizira unutranje odnose u BiH, te da nova regionalna politika pomirenja i suradnje omogući proizvodnju mira i u BiH. Ova politika nedvosmisleno pokazuje da su velikodržavni ideološki projekti u Srbiji i Hrvatskoj već uveliko na smetlištu povijesti, te da je njihova restauracija nemoguća. Ili, barem nemoguća u sadašnjim političkim uvjetima, koji bi, za nadati se, mogli postati i dugoročni politički projekti.

Dayton – legitimiranje militantnog etnonacionalizma

Daytonska BiH je zemlja stvorena po mjeri međunarodnog legitimiranja militantnog, rigidnog etnonacionalizma koji ne može ostvariti unutarnji politički konsenzus i kompromis, ali i zemlja presudno oblikovana političkim odnosima u regiji. Ako je iz njenog susjedstva devedesetih godina otpočela njena destrukcija izvana, između ostalog i zbog nemogućnosti postizanja unutarnjeg političkog dogovora, onda danas kad je u regiji uspostavljen konsenzus o političkoj budućnosti, nema razloga da se ona ne priključi tom konsenzusu. Političke promjene u Hrvatskoj, prije svega ona nedavna izbornog zakona koja je Hrvate u BiH potpuno vratila svojoj domovini, a potom sporo i mučno, ali dosljedno Tadićevo evropeiziranje Srbije i teški, spori raskid sa rusofilskim sistemom ideoloških identifikacija – otvaraju Bosni i Hercegovini šansu koja se ne bi smjela propustiti. Koji će politički subjekti u BiH to prepoznati, i u kojoj mjeri, ne ovisi samo od unutranjih bosanskohercegovačkih odnosa. Ovisi, reklo bi se presudno, od kursa koji će međunarodna politička moć zauzeti u pokretanju novih pregovora za ustavne promjene. Misliti, pak, da je potpuno odbacivanje Daytona moguće – barem u ovom trenutku je nerealno, ali izvjesno je da je neophodno njegovo radikalno redefiniranje. Prije svega ono koje bi otklonilo ideološku strukturnu grešku, pa potom institucionalnu, a onda, za nadati se, i omogućilo da se institucionalizacijom, a ne teritorijalizacijom riješi među etnonacionalni politički sukob kao nasljeđe nedovršenog rata.

No, da bi se to i ostvarilo neophodna je potpuna redefinicija ovdašnje filozofije politike. Ona se mora osloboditi liderokratije i partokratije kao modela upravljanja političkim partijama, etnitetima i državom u cjelini, a onda iz sadašnjeg političkog pragmatizma treba preći u politiku profiliranja općih interesa i vizije općeg dobra.

Zarobljena u populističke parole, ona se nije dedejtonizirala, nego se neprestano redejtonizira, nastavljajući da na dejtonskim konstruktivnim greškama gradi svoju etnopolitičku ideologiju. Dedejtonizacija politike na drugoj strani podrazumijeva otvaranje ideološke demokratske borbe u političkom polju, a ne pragmatične borbe za vlast. Ako takva politika sržno živi od dejtonskih grešaka, da li mir kao nastavak rata političkim sredstvima može trajati unedogled. Uprkos logici života koja vapi za mirom kao dužim ili kraćim predahom između ratova, kako nam cinički poručuje krvavo iskustvo povijesti.

Tekst prenosimo sa E-novina, uz dozvolu autora.