Enver Kazaz: Ljubić i Čović - Hrvati za Srpsku

Piše: Enver Kazaz, za Radiosarajevo.ba

Platforma koju ju je ponudila koalicija SDP, SDA, NSRzB i HSP, koja će najvjerovatnije formirati novu vlast u Federaciji BiH i koja vrlo dobronamjerno, ponajviše od strane Sulejmana Tihića, poziva hrvatske stranke da joj se pridruže, prije svega HDZ 1990, digla je mnogo prašine u javnosti. No, čini se da svi aspekti koalicionog programskog dokumenta nisu valjano analizirani. Platformu su u više navrata predstavljali, bez njene valjane analize, vodeći političari koalicije, dok komentatori nisu uspjeli analizirati sve njene konceptualne i strukturne pozadine.

Nekritičko za i protiv

Ili bespogovorno hvaljena, ili pak nekritički odbacivana, ona je ostala u javnom prostoru osuđena na tipično bosanskohercegovačko dijeljenje u tabore za i protiv. Oni koji su protiv platforme, a to su političari srpsko-hrvatskog Dodik-Čovićevog saveza i njima skloni mediji, prigovaraju joj tobožnji nastavak unitarne SDP-ove politike, te koaliciono negiranje hrvatske biračke volje. Oni koji su javnom prostoru za platformu, nekritički je reklamiraju kao dokument koji prvi put od Daytona na ovamo uvodi novu praksu u formiranju vlasti. Ta manihejska matrica rezultat je nove političke blokovske podjele čiji je korijen položen u uspostavljanje hrvatsko-srpskog političkog saveza u kojemu je Dodik instrumentalizirao Čovića, a ovaj izručio hrvatski nacionalni interes u ruke novom predsjedniku Republike Srpske.

Međutim, koalicioni programski dokument mora se izvući iz ove manihejske matrice i podrobno analizirati, da bi se vidjelo šta je to novo što on donosi u tragičnu bosanskohercegovačku političku praksu. Bez mogućnosti da se  analizira u cjelini, valja naglasiti da je to u suštinskom smislu proevropski politički dokument čiji program daje šansu zemlji da prevlada stanje sadašnje krize i povede je na ozbiljan način u evroatlanske integracije. U tom smislu Platforma nudi čitav niz mjera.

Institucionalna ravnopravnost

Ali, ono u čemu je ovaj dokument apsolutna novina u ovdašnjoj političkoj praksi jesu principi na osnovu kojih su koalicioni partneri postavili okvir za nove ustavne promjene. Naime, po prvi put od Daytona naovamo četiri političke partije koje imaju mogućnost formirati vlast zagovaraju institucionalnu jednakopravnost svih bosanskohercegovačkih nacija na čitavom prostoru zemlje, pri čemu se u kombinaciji nacionalnog i građanskog stvara šansa za istinsku međunacionalnu harmonizaciju zemlje, ispunjenje međunacionalne pravde i ustavnu zaštitu  građanskih i nacionalnih prava.

Kao najbolje principe za rješavanje ustavne krize institucionalnu ravnopravnost ovdašnjih nacija do načela institucionalne autonomije i pariteta, podsjetimo, zagovarala je skupina intelektualca nakon pada tzv. Aprilskog paketa. Konačno, ti su principi prihvaćeni od strane političkih partija sa izbornim legitimitetom, a ta činjenica može korjenito izmijeniti ovdašnju i filozofiju i praksu politike i modela vladanja.

Daytonski ustav natjerao je nacionalne politike da rješenje nacionalnog pitanja traže u podjeli teritorija, pri čemu je stvorena dvoentitetska struktura u kojoj je logika teritorijalne podjele rezultirala getoizacijom nacija i stvaranjem potpuno novog fenomena u bosanskohercegovačkoj povijesti – etnonacionalnih manjina i većina, pri čemu su većine u pravilu nastojale diskriminirati manjine. Princip teritorijalizacije stvorio je međunacionalno nepovjerenje, a politiku pretvorio u borbu da se u miru dovrše ratni ciljevi. Tako je ustavna kao izvor svih drugih kriza u zemlji pokazala da sadašnji model teritorijalizacije nacija može rezultirati samo jednim tipom nacionalne politike. Onim, naime, koji se u teoriji definira kao militantni oblik nacionalizma.

Platforma na takvu politiku stavlja tačku i otvara potpuno novu stranicu u bh. politici. Institucionalizacijom nacionalnog pitanja dobija se strašno važna šansa za sve bosanskohercegovačke konstitutivne narode. Naime, ona šansa prema kojoj oni svoja nacionalna prava ostvaruju na cjelokupnoj teritoriji zemlje, gdje svaki od njih ima priliku da se u političkom smislu debalkanizira.

Dokidanje mogućnosti majorizacije

Na drugoj strani, okončavanjem militantnog oblika etnopolitike, ovom platformom najviše dobijaju Hrvati kao najmalobrojnija nacija. Tu je sadržan demokratski duh platforme, budući da institucionalnom ravnopravnošću prestaje svaka mogućnost njihove majorizacije i nametanja većinske biračke volje, bošnjačke i srpske, manjinskoj, tj. hrvatskoj. To znači da je Platforma pošla od zaštite najmalobrojnije nacije, ali i nacionalnih manjina te građana koji se nacionalno ne izjašnjavaju. Drugim riječima, Hrvati su njome dobili šansu za ustavni maksimum u ostvarenju jednakopravnosti i to od lokalnog, preko kantonalnog i entitetskog do državnog nivoa. Taj maksimum može još biti i poboljšan garancijama koalicionih partnera da će u slučaju da se, zbog protivljenja Dodik-Bosićev republičkosrpskog bloka, ovakve ustavne promjene ne uspiju ostvariti na državnoj, one biti provedene na razini Federacije BiH.

Nužno je naglasiti i to da se SDP ovim dokumentom potpuno emancipirao od dosadašnjeg bošnjakocentričnog bosanstva i prešao u ideološku matricu multietničkog i onog bosanstva koje svakom građaninu garantira puno ostvarenje i individualnih i kolektivnih prava. Otud svaki prigovor da ova stranka zagovara unitarizaciju države pada u vodu pred najpovršnijim pogledom na set političkih principa na osnovu kojih će se probati provesti reforma ustava. SDA, stranka koja je pod vođstvom Sulejmana Tihića uporno tragala za kompromisom u BiH, Platformom se i definitivno obavezuje da ni na koji način neće provoditi dominaciju nad Hrvatima i potvrđuje svoju nakanu da demokratskim sredstvima od daytonske troetničke ostvari multietničku BiH.

Povijesni iskorak

Ovakav iskorak što su ga učinili SDP i SDA ne samo da je za pozdraviti, nego daje šansu za povijesni prelom u ovdašnjem političkom prostoru. Ako se to ima u vidu, može se reći da ove stranke ne samo deklarativno, nego i suštinski zagovaraju politike mira i proevropske politike koje daju šansu za puno ostvarenje međunacionalne i građanske pravde kao preduvjeta za suštinsku evropeizaciju BiH i njenu demokratizaciju. Taj trend, bez obzira i na najjača protivljenja Dodik-Čovićevog saveza, nipošto ne smije biti zaustavljen, jer on je vitalni interes svakog naroda i svakog građanina zemlje. Ako su u NSRzB-u i HSP-u prepoznali ovakav karakter političkih principa za ustavne promjene, onda je to veliki izazov i za oba HDZ-a.

Naime, oni moraju postati svjesni povijesne šanse koja im je ponuđena. Jednostavno rečeno, Hrvati u BiH ni na koji način ne mogu ostvariti ono u šta ih gura Dodik. Treći entitet je neostvariv, jer za njega nema nikakvih institucionalnih instrumenata, a ni međunarodni politički faktori neće ga podržati. Poigravajući se hrvatskim nacionalnim interesom, oba HDZ-a u sadašnjem trenutku rade najbolji mogući posao za ostvarenje Dodikovog političkog interesa – podržavljenje Republike srpske i vođenje BiH u kiparski model krize i podjelu zemlje. Takva kriza može biti dugotrajna, iscrpljujuća, a u njoj na gubitku najviše mogu biti upravo Hrvati kao najmalobrojnija nacija. Skorim ulaskom Hrvatske u EU, hrvatsko stanovništvo će napuštati BiH kao zemlju krize i masovno odlaziti u Hrvatsku i druge države EU. A to znači da sadašnja demografska kriza Hrvata može postati još izraženija, pri čemu se ova nacija može brojčano svesti do stupnja nacionalne manjine.

Ljubić i Čović, izvršioci Dodikove politike

Dodik-Čovićeva neostvariva priča o trećem entitetu i Dodikovo guranje Hrvata u politički sukob sa Bošnjacima, što ga Čović radosno i objeručke prihvata, može, dakle, rezultirati stravičnom mogućnošću – da u BiH Hrvati od konstitutivnog naroda dođu do statusa nacionalne manjine. Ako se takvo što desi, ko će snositi i političku i povijesnu odgovornost?

Ako su SDP, SDA, NSRzB i HSP pronašli u svojoj Platformi mogućnost za maksimalno ostvarenje hrvatskih nacionalnih prava, onda se postavlja pitanje - vode li oba HDZ-a u savezu sa republičkosrpskim nacionalizmom Hrvate u demografsku katastrofu? Neostvariva priča o trećem entitetu može lako postati grobnica hrvatskog nacionalnog interesa u BiH. Jesu li te opasnosti svjesni Čović i Ljubić, koji se hvale borbom za jednakopravnost Hrvata u BiH?

Voditi vlastiti narod u talački odnos prema interesima Dodikovog nastojanja da od Republike Srpske napravi drugu srpsku državu na Balkanu – to je u ovom trenutku, najjednostavnije rečeno, Čovićeva i Ljubićeva politika.