Emotivna ispovijest: Reporter Guardiana opisao kako je danas živjeti u Italiji

Red, ljubav, strah: Kako je moju voljenu Italiju promijenio koronavirus - ovo je naslov kolumne koja je objavljena u Guardianu, čiji je autor Tobias Jones, reporter ovog lista te autor knjige Ultra: Podzemlje italijanskog fudbala. Tobias Jones s obitelji živi u Parmi. 

Otkako je cijela Italija stavljena u karantin prošlog ponedjeljka, život ovdje, u sjevernom gradu Parmi, postao je nadrealan. Kada se krećete ulicama i trgovima, osjećate se kao protagonista apokaliptičnog filma, stalno se pitajući "Gdje su svi?".

Ako sretnete ljudsko biće, njihova reakcija je distanca, možda i alarm: stave svoje maske na lice i sklone se. Toplotu Italijana zamijenila je hladnoća samoočuvanja. Vrlo srdačna država sada je opsesivna za distancom. 

Osjećaj da gledate kraj svijeta povećava se kad gledate vijesti. Pobune u zatvorima, masovni bijeg zatvorenika u Foggiji (šest zatvorenika i dalje je u bijegu). Iznad milanskog San Vittore zatvora, vijorio se crni dim, a sedam zatvorenika umrlo je u nasilju u Modeni. Policijske partole i barikade čine stvari još zlokobnijim.

Slobodno kretanje u Europi već je daleko sjećanje - na prijelazu Brenner (prema Austriji) pretprošle sedmice smo vidjeli 90 kilometara duge redove, Slovenija blokirala ceste prema Italiji. Razumljivo je da Italija, zemlja s najvećom stopom oboljelih - nakon Kine - treba biti izolirana, ali Italijani se osjećaju kao da su ih ostavili da istrunu. Italija je dosad dobila više pomoći od Kine, nego od EU ili SAD. 

Najgori dan u Italiji: COVID-19 za 24 sata odnio 368 života

Svaki dan broj novooboljelih i novih smrtnih slučajeva skače za 20 do 30 posto. Parma se nalazi u regiji Emilia-Romagna, gdje je dosad zabilježeno 2000 oboljelih, a više od 200 je umrlo. U provinciji Parma imamo više od 518 slučajeva. Jedna od njih je Giovanna, bliska prijateljica moje porodice. Čini se kao da je tama sve bliža. 

Odjeli intenzivne njege puni su. Bolnički odjeli su po hodnicima, šatorima, parkovima, vrtovima i komercijalnim skladištima. Svi stalno slušamo riječ "trijaža" - koju vežemo za rat. Doktori i sestre moraju odlučiti ko ima prioritet preživjeti. Neki doktori su umrli, a drugi su stanje opisali ovako - "kao da imamo zemljotres svaki dan".

Čudno je što ne možemo nigdje. Muzeji, teretane, škole, kina, biblioteke, sve je zatvoreno. Instinkt ti govori da se sakriješ s širom obitelji, ali svi savjetuju da ne prilazimo starijoj generaciji, koja je najranjivija. Ne možete pomoći ni onima koji su, kao Giovanna, bolesni. Ni njen divni suprug ne smije biti blizu nje. Ne možete u crkvu - zatvorene su. Volio bih se skriti u kuću moje punice, u brdima, ali ne smijemo napuštati grad. 

Nevjerovatno je kako smo brzo stekli nove navike - ne ulazimo u lift s drugim ljudima, držimo distancu dok čekamo u redovima. Kada kupujete hljeb, trgovac ga stavi na pult i onda napravi par koraka unazad. Uzmete, platite, par koraka unazad. Oni vam vrate kusur i opet par korak unazad dok vi prilazite. Djelujemo kao magneti koji se odbijaju jedni o druge. 

Neki prijatelji su razdražljivi, peru ruke svakih pola sata i otvaraju vrata s hirurškim rukavicama. Teško je da ne počnete s propitivanjem vlastitog razuma i da se pitate da li je racionalno pratiti sve restrikcije i rituale. 

Onda, ove srijede, mjere su pooštrene: zatvorene sve radnje, osim apoteka i trgovina. Ako želite izaći iz kuće morate isprintati dokument u kojem ćete policiji objasniti zašto baš tad izlazite, gdje idete i šta je motiv. 

Stranice i stranice objava: Pogledajte smrtovnice u italijanskoj štampi

Ponekad se čini kao da smo u Srednjem vijeku. Kao da smo u gradu s metaforičkim zidovima u kojem bujaju tračevi: susjed Marco ima suh kašalj, Silvio Berlusconi je pozitivan, djeca će morati u školu cijelo ljeto. A Parma djeluje srednjevjekovna jer je sve tako tiho. Nikad nije bilo sigurnije za bicikliste. Kao da se i automobili, poput ljudi, drže distance. 

Sve je nekako mekše. Nikad nisam znao da u zgradi pored neko tako dobro svira gitaru. Slušamo ga kako "zadaje" noću. Prirodni svijet - grlice i behar - čine se svjetlijim, raširenijim. A ta tišina prelila se i na fudbal. Kad smo gledali Juventus protiv Intera (dok nije otkazani i Serie A) mogli ste čudi, jer navijača nije bilo, sve što se događa na terenu: pertle kako udaraju o kopačke, jauke, povike i uvrede. Kao da su igrači postali smrtnici. Sada imamo nekoliko igrača, Juventusovog Daniela Ruganija i napadača Sampdorije Manola Gabbiadinija, svi su zaraženi. 

Intrigira to što su svi pridjevi koje možete koristiti da opišete Italiju (društvena, uzbudljiva, kaotična, nedisciplinirana, polemička, zabavna i - unatoč svim nedaćama - nekako optimistična) postali suvišni. Djeluje potpuno suprotno: izolirano, smireno, uredno, poslušno, ustrašeno, pesimistično. Kao da je zemlja iznenada otkrila drugu, možda i dublju, stranu. Neko mnogo ozbiljnije mjesto.

Naravno, sumorno je, jer je u Italiji sada imamo više od 1.200 smrti od COVID-19. Postoji i neki stid zbog činjenice da je stopa smrtnosti ovdje (u trenutku pisanja teksta) 7,17% u poređenju s 0,05% u Švedskoj i 0,2% u Njemačkoj. Ne razumijemo zašto je ovdje tako loše, je li to povezano s bolničkim kapacitetima, super bakterijama, vrlo starom populacijom, velikim udjelom pušača ili nečim drugim. Ni mi ne razumijemo zašto se zaraza tako brzo proširila u Italiji: slučajeva na milion stanovnika je, s 250, daleko više nego bilo gdje drugdje u svijetu: Iran ima 120, Kina 56.

Poruka podrške: Vijećnica večeras u bojama zastave Italije

Tu su i utemeljeni strahovi za italijansku privredu, koja je i prije ove krize bila u dubokim problemima. Milanska je berza prošlog ponedjeljka pala 11%, a onda je u četvrtak pala još 17%. Sa zaustavljanjem trgovina i tvrtki vlada je obećala moratorij na isplate hipoteke, vaučere za čuvanje djece roditeljima koji rade i obustavu plaćanja poreza. Troškovi naknada za nezaposlenost vjerojatno će porasti. Te će mjere riznicu koštati oko 25 milijardi eura.

Problem je u tome što je čaša puna. Ako banke ne primaju hipoteku, niti vlada ima uobičajene porezne prihode uprkos velikim izdacima, iznenada će doći do krize likvidnosti. Nemilosrdna tržišta to znaju: prinosi na 10-ogodišnje obveznice Italije (jasan pokazatelj troškova državnog zaduživanja) prošle su sedmice porasli više nego ikad prije - 50 baznih bodova. Dionice nekih najvećih italijanskih banaka - Intesa i Unicredit, zabilježile su dvoznamenkasti pad. Zato i bijes u Italiji jer Europska centralna banka nije ponudila pomoć zemlji. Odgovor italijanskog predsjednika Sergija Mattarelle bio je usijan: "Potrebna nam je solidarnost, a ne prepreke našem djelovanju."

Mnogi od nas su melankolični zbog patnje kroz koju Italija prolazi. Svu svoju frustraciju ovom zemljom, ja sam italijanski patriota, opsjednut zapostavljenim junaštvom Risorgimenta pokreta iz 19. stoljeća, kada su se gerilci Giuseppea Garibaldija borili za ujedinjenje Italije protiv europskih supersila. Kad su bila mlađa, moja djeca su salutirala Garibaldiju svaki put kad su prolazili pored njegovog kipa na glavnom trgu u Parmi, a ja bih ponovio svoju omiljenu Garibaldijevu rečenicu: „Italija nikada neće biti posve bez sinova [i kćeri, dodao sam] koji mogu zadiviti svijet."

Sarajlija iz Italije: Bježao sam u ratu od granata, ali ovo je posebna vrsta straha

I ja sam se, nakon nekih poruka međunarodnih medija, osjećao uvrijeđeno. Pojedine regije pisale su kako su tupavi “Eye-ties” (pogrdni naziv za Italijane, nešto kao Žabari) opet zabrljali. "Nikad neće slijediti pravila", rekli su neki.

Predrasude o Italiji - uz pretpostavku da je problem bila i sama zemlja, a ne koronavirus - značile su da je malo ljudi u inostranstvu slušali italijanske lidere, epidemiologe i novinare koji su sedmicama pozivali na slične odlučne akcije diljem Europe. Iako se ovaj medicinski cunami polako kretao prema Velikoj Britaniji, premijer Boris Johnson ismijavao je potrebu za "drakonskim" mjerama. U nevjerici smo gledali kako hiljade ljudi putuje kako bi gledalo konjičke utrke u Cheltenhamu, a 3.500 okupljenih u Parizu obuklo se u Štrumfove, samo kako bi oborili svjetski rekord.

Nama, koji smo zatvoreni u Italiji, činilo se da ovisnost o sportu, zabavama i lakomislenosti zasljepljuje najozbiljniju pandemiju našeg doba.

Italijani su zapravo vrlo dobro informirani (neki bi mogli reći i opsesivni) o ličnom zdravlju. Uče o kugi i zarazi jer se dva klasika italijanske književnosti - Zaručnici Alessandra Manzonija i Dekameron Giovannija Boccaccija bave upravo tim temama. Italijani u cjelini znaju mnogo više o higijeni i medicini nego njihove europske kolege. Sada kada toliko mnogo drugih zemalja slijedi primjer Italije - zatvaranje škola, univerziteta i sportskih događaja - barem osjećamo neku zadovoljštinu.

U međuvremenu, nas pet smo skupa kod kuće. Ovo je treća sedmica kako naša djeca nisu išla u školu, a očekuju nas barem još tri. Učitelji šalju zadaću putem školskih web stranica. Benedetta pohađa internetsku školu baleta, koristi stolicu kao šank i pleše oko svoje (ni uredne ni prostrane) spavaće sobe.

Imamo sreće da se svi slažemo i da Francesca i ja radimo od kuće. No, neke se obitelji i parovi doista bore s tim što su zatvoreni, pa se, uz skok nataliteta, kasnije ove godine očekuje i povećana i stopa razvoda.

Čak i za nas, ovo prisilno vrijeme zajedništva suptilno mijenja način na koji se svi "dodirujemo" i ko čini što. Kako su djeci otkazani uobičajeni hobiji, imaju puno slobodnog vremena, tako da im besramno dajemo domaće poslove. Čiste frižider i prozore, brišu podove i kače veš. Svakodnevno im postavljam izazove s didaktičnom ozbiljnošću očeva: ako žele gledati TV, moraju naučiti NATO fonetsku abecedu (tri paragrafa), imena i datume monarha Plantageneta (dva reda), kako vezati čvorove (tri reda) ili Shakespeareov monolog (jedan paragraf). I sam puno učim.

Ali, stalno se pitate o čemu li misle. Osim straha, oni se bave razočarenjima koja u njihovoj dobi moraju izgledati ogromna. Benedetta je, zajedno sa svojom plesnom trupom, pobijedila na međunarodnom baletnom takmičenju, a nagrada je bila nastup u New Yorku u aprilu. To se sada neće dogoditi. Emma, opsjednuta Mozartom, trebala je otići s bakom u Opernu kuću u rodnom mjestu Giuseppea Verdija, Busseto, da vidi Figarov pir. I to je otkazano. Počela je svirati melankoličnog Chopina umjesto razigranog Mozarta. Leonardo, poput mene, samo čezne za ponovnim igranjem fudbala. U našim manijakalnim utakmicama u zatvorenom prostoru slučajno smo obrezali uništili biljku i razbili čudnu sijalicu.

Djeca otkrivaju i nove strasti. Obožavaju igrati kartaške igre, kladeći se šibicama. Leo uči španski jezik i sada me zove el padre ili hombre. Benedetta šiva, kaže, iza vrata svoje spavaće sobe, sako. Emma se pretvara da se uklopila. Sve je to prilično zdravo na Waltonsov način. Ali oni, poput nas, dobivaju kućnu (kabinsku) groznicu. Ne znamo kada će se ovo završiti i kako će izgledati vanjski svijet kada se i to dogodi.

Dosad je u Parmi umrlo osam ljudi i, pretpostavljamo, bit će ih mnogo više. Parma je mali grad, a s više od 518 slučajeva, svi imamo prijatelja ili prijatelja od prijatelja koji je bolestan. Manje je, možda, važno, ali vrijedi reći kako će mnoge kompanije nestati, također. 

Svi se trudimo pokazati otpor. Djeca diljem zemlje na balkone kače čaršafe na kojima piše "andrà tutto bene" (sve će biti u redu). Bilo je mnogo emotivnih trenutaka, poput spontanog pjevanja u naseljima, glasova koji su se spajali u složene harmonije kroz otvorene prozore. Bilo je smijeha: jedan čovjek u Rimu nosio je ogromnu krofnu od šperploče kako bi osigurao socijalnu distancu. Ali, sve djeluje kao humor na stratištu, a pjesme zvuče žalosno.

Dok smo mi zaključani, dešava se proljeće. Možete vidjeti ružičasto-bijele vatromete magnolija uz prazne ceste. Trava, jaglac i maslačak čine travu svjetlijom. Čak i miriše proljeće. Zrak Parme konačno je toliko čist da možete vidjeti sniježne Apenine iz moje rade sobe. To vas samo čini željnijim da izađete van.

Ali dok se ovo vanredno zatvaranje ne završi, mi ćemo - osim rijetkih izleta - svijet promatrati poput zatvorenika, kroz prozore naših ćelija.