Drago Bojić: Stvarna i lažna ugroženost

Piše: Drago Bojić, za Radiosarajevo.ba

Pročitajte sve o slučaju 'deložacije kardinala'

Vjerojatno ne postoji neka druga tema koja tako često i tako snažno zaokuplja bosansko-hercegovačku i uopće balkansku svakodnevnicu kao što je ugroženost. Ona se na ovim prostorima i u našem društveno-političkom kontekstu uglavnom vezuje uz kolektivna nacionalna i vjerska, rjeđe uz individualna i građanska prava. Stvarnih razloga da se ozbiljno govori o ugroženosti barem u Bosni i Hercegovini ne manjka, ali se taj govor i lamentiranje o vlastitoj ugroženosti uglavnom politizira i instrumentalizira te se najviše energije potroši na onu lažnu, za dnevnopolitičke potrebe namijenjenu priču o ugroženosti, a ne za onu stvarnu, koja neupitno postoji i koju ponajviše u konkretnoj svakodnevnici osjećaju građani, prije svega oni koji su u nacionalnom, vjerskom, svjetonazorskom, orijentacijskom i svakom drugom smislu manjina i nezaštićeni, ali i svi drugi preko čijih se života prelamaju socijalne i sve druge nepravde divljih i korumpiranih tranzicijskih društava.

Nacionalistička hercegbosanska retorika

Ovih je dana ponovo u prvi plan izbila priča o ugroženosti katolika i Hrvata u Bosni i Hercegovini, preciznije u Sarajevu. Tek što je djelomično utihnula predizborna i postizborna čovićevsko-dodikovska retorika o ugroženosti hrvatskih prava u Bosni i Hercegovini, i zahtjevi za entitetskom zaštitom tih prava, ali samo na području Federacije, slučaj kardinalove rezidencije čini se došao je u pravo vrijeme, pa se tako predizborna hadezeovska retorika ugroženosti iz stranačkog i političkog prelila i u kulturni i vjerski kontekst. Ovaj slučaj, čiju težinu ne treba nimalo podcijeniti, ne zbog onih stotinjak kvadrata o kojima je ovdje riječ, već zbog simboličke snage ovog problema i kardinalske službe, od početka je instrumentaliziran za najbanalniju dnevno-političku upotrebu i poslužio je kao bogomdana prigoda za uvježbavanje lažnog svehrvatskog i katoličkog jedinstva iza kojeg se skriva nacionalistička hercegbosanska retorika, od koje se ne ograđuje ni crkva. Ovakvim tretiranjem ovog slučaja, već je to sad jasno, najmanja će šteta za katolike i Hrvate u ovom gradu i za Katoličku crkvu i kardinala biti eventualni gubitak stotinjak kvadratnih metara rezidencije, do čega – i to je posve jasno – neće ni doći, budući da su se u „operaciju spašavanja kardinala“ uključili svi relevantni politički subjekti, od gradonačelnika do predsjednika.

Nakon što je, dakle, obznanjena odluka suda o vraćanju stotinjak kvadrata kardinalove rezidencije nasljednicima bivšeg stanara ovoga stana, što je preko noći preuveličano do deložacije kardinala, rasplamsala se priča o ugroženosti katolika i Hrvata u Sarajevu. Ovaj je slučaj jedva dočekao mostarski „Večernjak“, koji i bez ovakvih povoda, služeći se manipulacijama i lažima, stalno demonizira Sarajevo i većinske muslimanske sredine prozivajući ih konstantno za sustavno gaženje prava katolika i Hrvata, a koji nikad nije progovorio o pravima nekatolika i nehrvata u Mostaru, Hercegovini ili drugim mjestima gdje su ovi u manjini. Jedna od posljednjih laži, a monstruozna maštovitost pojedinih „Večernjakovih“ novinara i urednika kao i „Večernjakova“ sarajevskog dopisnika izbacila ih je posljednjih godina nebrojeno puno i gotovo u svakom broju, jest ona o natpisu na katedrali, lansirana pred molitveni susret ekumenske zajednice Taize-a u Sarajevu.

Kasnije se ispostavilo da taj sporni i navodno prijeteći slogan „obrali ste bostan“ na zidu sarajevske katedrale, nema ama baš nikakve veze sa sudionicima spomenutog molitvenog susreta u Sarajevu, niti sa sarajevskim katolicima, jer je riječ o navijačkim natpisima kakvih kod nas ima posvuda. No to nije spriječilo ni „Večernjak“ niti hercegovačke portale i druge medije, ali niti tajnika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine da zakuka nad sudbinom sarajevske katedrale i sarajevskih katolika. Ispravno i s činjenicama reagirao je urednik Katoličkog tjednika i demantirao i večernjak i tajnika.

Gojer u stilu „Večernjakovih“ tužaljki

Slična „Večernjakovim“ svakodnevnim tužaljkama, bila je i pismena žalba Gradimira Gojera upućena gradonačelniku Sarajeva o sustavnom progonu katolika iz Sarajeva, a u povodu spomenute sudske presude. Gojer se u maniri iskusnog multifunkcionalnog manipulatora pridružio svim onim hercegbosanskim, hercegovačkim i hrvatskim medijima koji stalno lamentiraju o ugroženosti katolika i Hrvata u Sarajevu, paušalno i neutemeljeno demonizirajući ovaj grad i njegove (bošnjačke) građane.

Važno je ovdje primijetiti da se istodobno sa „slučajem rezidencija“ dogodio i napad na samostan časnih sestara milosrdnica u Banjoj Luci, ali o tom slučaju, „Večernjak“ i hrvatski mediji nisu gotovo ni progovorili, kao ni političari iz reda hrvatskog naroda, posebno ne oni iz stožerne stranke, posve u skladu s politikom koju provode, a ona konstantno beatificira Republiku Srpsku, ignorirajući pritom u potpunosti životni, politički i svaki drugi kontekst katolika, Hrvata i općenito nesrba u ovom manjem entitetu. Čak su i predstavnici Katoličke crkve prilično stidljivo i neuvjerljivo progovorili o napadu na časne sestre, posve zaokupljeni rezidencijalnim kvadratima. Nisu se oglasile ni civilne, kulturne, studentske i „bog-te-pito-kakve-sve-ne“ hrvatske udruge, one iste koje ovih dana svakodnevno odašilju do suza dirljive poruke podrške kardinalu Puljiću u stilu „svi smo mi kardinal“ i „Hercegovina je uz kardinala“, što je „Večernjaku“ dalo povoda za zaključak o zadivljujućem i sretnom svehrvatskom jedinstvu (čitaj mračnom jednoumlju!), i lijevih i desnih, i centralnih i svih mogućih.

No, to se dogodilo u Republici Srpskoj i nekim tamo nepoznatim časnim sestrama, nebitnim iz perspektive hercegbosanskih i entitetskih Hrvata. Naravno, još bi manje reakcija bilo, da se to dogodilo nekom „običnom katoliku Hrvatu“ u manjem entitetu, općenito ljudima koji su se tamo i nakon etničkog čišćenja vratili, i koji suprotno željama stožerne hrvatske stranke i hrvatske politike tvrdoglavo i uporno žele tamo i ostati, pa makar i u totalnoj nezaštićenosti.

„S kardinalom protiv Sarajeva i muslimana“

Da ne bude nesporazuma, o ugroženosti građanskih, vjerskih i nacionalnih prava pojedinaca i kolektiva, ne samo u Sarajevu, već i u Banjoj Luci, Mostaru i svim drugim gradovima Bosne i Hercegovine, i katolika Hrvata, i muslimana Bošnjaka, i pravoslavaca Srba i „takozvanih ostalih“ (ime za one koji ostaju izvan troetničkih nacionalističkih i pseudoreligijskih okvira – još jedna perverzija ovog društva) i svugdje tamo gdje su u manjini, treba ne samo govoriti, već se i angažirati za njihovu zaštitu, ali to valja činiti ozbiljno i odgovorno, ali ne način niti u kontekstu kako to čine spomenuti pojedinci i mediji.

Stoga je trebalo spriječiti da se na slučaju kardinalove rezidencije manipulativno poigrava s ugroženošću sarajevskih katolika, da se ovaj slučaj koristi u dnevnopolitičke svrhe („s kardinalom protiv Sarajeva i muslimana“), da se širi strah o ugroženosti katolika i nemuslimana u ovom gradu, da se ozbiljni problem njihovih prava ondje gdje su i ako su ugrožena perfidno politizira, a grad Sarajevo predstavlja kao mračni i stravični laboratorij sustavnog progona katolika i njihovog biološkog zatiranja. U ovom kontekstu je po tko zna koji put propuštena prilika da se ukaže i na neodgovornost, perverziju i licemjerje hrvatskih i drugih političara koji likuju nad posljedicama zakona za koji su glasali i općenito nad položajem katolika i svih drugih manjina ne samo u Sarajevu, već diljem ove za prava manjina i individualna prava građana neosjetljive države.

Karikiranje stvarne ugroženosti

Ukoliko je eventualni gubitak stotinu kvadrata kardinalove rezidencije sva ugroženost sarajevskih katolika, onda su oni u zavidnoj poziciji i nemaju razloga za tužaljke i zabrinutost. No, to nije tako, pa tako ni ovaj slučaj s rezidencijom ne može biti paradigma ugroženosti katolika u Sarajevu, kao da bi se rješavanjem rezidencijalnog problema riješio i problem ugroženosti. Ako je zakon na osnovu kojega je došlo do odluke, nepravedan, nelogičan i loš, onda se valja zauzeti da se takvi zakoni promijene (a ne da ih se ignorira ili ne poštuje), ali ne samo onda kad se tiču velikih, nego zbog dobra i prava svih drugih građana, koje se u istom ili sličnom slučaju ne bi spomenulo ni u rubnim novinskim izvještajima.

Ispolitizirani slučaj kardinalove rezidencije kao paradigma kolektivne katoličke ugroženosti u glavnom gradu karikira stvarnu ugroženost građana i manjinskih vjerskih i nacionalnih skupina. A mogao je biti prilika za ozbiljne rasprave o zaštiti individualnih i kolektivnih građanskih, vjerskih, nacionalnih i svih drugih ljudskih prava, o reviziji postojećih (nepravednih) zakona i donesenih sudskih odluka, koje se u pravilu nisu prelamale preko leđa kardinala, reisa, episkopa, već najčešće i najegzistencijalnije preko leđa onih kojih su nama puna usta, a u čiju obranu obično nitko ne stane. Ni vjerske institucije, ni političke partije, ni kulturna društva, ni nevladine organizacije, ni mediji, pa čak ni „Predsjednik svih građana“!

Autor je zamjenik urednika franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi