Dragan Bursać: Jasmila veća od života!

48
Radiosarajevo.ba
Dragan Bursać: Jasmila veća od života!
Foto: EPA-EFE / Jasmila Žbanić

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Zamišljam kako ću se vratiti u RS, koji je načet genocidom, u kome se oni koji su počinili isti tretiraju kao heroji? Kako ću se vratiti na najsurovije mjesto zločina, tamo gdje je Jasmilin film “Quo vadis Aida“ zabranjen? A nemam šta zamišljati, valja mi se vratiti!

Film “Quo vadis Aida“ najbolji je evropski film. Jasmila Žbanić, najbolja evropska rediteljka. Jasna Đuričić, najbolja evropska glumica.

I tu bi trebalo staviti tačku.

Film preko naših života

U ove tri rečenice, sadržano je sve ono što su ljudi, timovi divnih ljudi radili, predvođeni Jasmilom Žbanić, dok su stvarali umjetničko remek-djelo. I znamo to sad, nakon poluprospavane noći ovaj film će nadživjeti sve nas. Baš sve: i dobe ljude, i one koje je film uveo u katarzu, i negatore genocida, i ratne zločince- tek njih i ostatak svijeta koji nema pojma šta se dešavalo u julu 1995. godine u Srebrenici. Ovaj film, će odgovorno to tvrdim, biti dio svjetske kulturne baštine. Zapravo, već jeste!

I ne, nije pretjerivanje, jako sam izbirljiv kad dijelim komplimente, kad ih dajem ljudima, stvarima i pojavama, ali “Aida“ je nešto što me je zarobilo, opčinilo i nešto pred čim sam cijelu ovu godinu doslovno drhtao dok sam ga gledao. A gledao sam ga nebrojeno mnogo puta.

San berlinske noći

Ima tu jedna druga stvar, intimna, lična-svi se ovih dana hvataju poznanstva ili prijateljstva s Jasmilom ili članovima sjajne ekipe- pa ću i ja.

Vrela berlinska noć, prvi dan ljeta ove godine. A Berlin baš i nije spreman za klimatske promjene, pa je klima- uređaj premija naći negdje u centru grada. Ljudi se znoje kao da su u Bangkoku, a ne u Berlinu. Sastajem se u bašti jednog berlinskog kafića s Jasmilom, koja onako harizmatična hvata nas nekoliko u svoju “mrežu priča“. Pričamo o svemu, samo ne o filmu. Film nije dobio “Oskara“ četiri mjeseca ranije. Postmodernističko-hipsterska priča iz Danske je pobijedila. Sjajan film, koji je opet lošiji od Jasmilinog. Nekako mi u glavi sve vrijeme celuloidni slon zbog neosvajanja “Oskara“.

I tu negdje, između priča o Južnoj Americi, Stocu i planova za budućnost, kažem ja Jasmili- drugarice moja, ovaj tvoj film je čudo i ti to znaš i znaj da i ja tako mislim i da će dobiti nagradu. Pogledala me je, onako kako genijalni ljudi mogu procijeniti drugu osobu i kazala, ZNAM.

Sve je stalo u to njeno i moje ZNAM.

Ja sam se nakon toga u znoju lica svog preispitivao, šta mi bi da joj kažem kako ZNAM da će film osvojiti neku nagradu? Oskar je prošao, otkud mi ta rečenica? Šta je kog đavola znam? Trema? Nije, samo ne znam na šta sam mislio. Nisam zadrti filmofil, pa da poznajem festivalski kalendar, pa da nešto konkretizujem. Jednostavno je izašlo iz mene.

Znam i ja, znate i vi da “Quo vadis Aida“ ne da zaslužuje Oskara, nego zaslužuje da bude u opštekulturnom obrazovanju učenika diljem Balkana i Evrope, ali kakve sad to ime veze sa nagradama? Ima velikih filmova, sjajnih filmova, koji su nastali prerano ili prekasno, filmova koji se nisu svidjeli žiriju, ima velikih reditelja, koji nisu… pa pogledajte Hičkoka, dumao sam dok sam sam sebe pred sobom pravdao.

Prođe skoro pola godine i onda:

“Film 'Quo Vadis, Aida?', koji tematizuje genocid u Srebrenici, osvojio je tri nagrade na 34. dodjeli evropskih filmskih nagrada u Berlinu. Rediteljca Jasmila Žbanić (46) dobila je nagrade za najbolju režiju i najbolji evropski film dok je Jasni Đuričić (55) pripalo priznanje za najbolju glumicu.“

Eto ga Berlin! Eto ga evropski Oskar! Eto ga potvrda! Eto je nagrada! Znam da znaš, Jasmila, pomislih u sebi, znam da znaš!

Skakao sam od sreće u nekom pabu na kraju Teksasa u La Grandžu, mjestu opjevanom u ZZ-Topovom hitu.

Quo vadis Republika Srpska

I onda se rastužih.

Pokušao sam da formiram misao u glavi, da je uobličim, da nekako kažem, kakvog li apsurda, najbolji evropski, a po mnogim i najbolji svjetski film (ne samo za ovu godinu) neće i nije prikazan u pola Bosne i Hercegovine, u istoj onoj polovini, koja negira genocid i slavi ratne zločince, a odaziva se na ime Republika Srpska. A onda pročitah sjajnu misao novinara i aktiviste Refika Hodžića na tviteru:

“Zamisli živiš pod vlašću koja ne dozvoljava prikazivanje najboljeg evropskog filma, koji je režirala najbolja evropska rediteljka, i u kojem glavnu ulogu igra najbolja evropska glumica".

Kratko sam napisao u odgovoru:
"Zamislio. Živio".

I sad ja ovdje, na drugom kraju svijeta u Teksasu, zamišljam kako će biti vratiti u RS, entitet koji je načet genocidom, u kome se oni koji su počinili genocid tretiraju kao heroji? Kako li se vratiti na najdoslovnije mjesto zločina, tamo gdje je Jasmilin film o genocidu, ali još više o denacifikaciji zabranjen? Kako li se vratiti tamo gdje omerta-zavjera šutnje vlada, pa ni srbijanski ni republikosrbijanski mediji ni da zucnu o Jasmisli, ma ni riječi o Jasni Đuričić, vojvođanskoj, a najboljoj evropskoj glumici.

Zamišljam, a nemam šta zamišljati, valja mi se vratiti u žabokrečinu, gdje je svaki vid borbe protiv zla ponekad apsurdan i bezuspješan.

A onda se sjetim Jasmilinog pogleda, sjetim se konstatacije da će pobijediti i sjetim se njenog ZNAM!

Znam da ćemo pobijediti i u ovoj bici Jasmila! Znam da ćemo pobijediti Jasna! Znam da ćemo pobijediti Aida-zbog pobijenih ljudi u genocidu, zbog njihovih porodica, zbog svih nas koji se moramo odzvijertit, e da bi opet postali ljudi. Znam da ćemo pobijediti, ako budemo glasniji, ako kažemo-NE U MOJE IME! Ako ustanemo i borimo se za pravu i jedinu istinu, ali i ako kleknemo i tražimo oproštaj, oproštaj jer je neko pod grbom i zastavom Republike Srpske izvršio genocid, a sve uz logističku podršku Srbije.

A dok se to ne desi, moramo svu, ama baš svi raditi na denacifikaciji. Nemojte da nam bude teško. Teško je bilo, vraški teško stvoriti ovako tanano remek-djelo “Quo vadis Aida“. Teško je bilo utrti stazu po kojoj sad znamo kako da idemo. Ovo nakon toga je mnogo lakše.

Moj naklon, moj ponos moje zagrljaj za drugaricu Jasmilu Žbanić, za divnu Jasnu Đuričić, za ekipu koja je stvorila nešto veće od života. Mnogo veće!

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (48)

/ Povezano

/ Najnovije