D. Kreho: Marx, Jugoslavija i ćudoredni revizionizam

Piše: Dinko Kreho, za Radiosarajevo.ba

AUTOROVA NAPOMENA: U neznatno drukčijoj verziji ovaj ogled poslan je 14.01. u Oslobođenje kao polemička reakcija na tekst Mustafe Spahića Ideali i stvarnost. Od Oslobođenja do danas (25.01) nije stigao nikakav odgovor.

Jedinstvo u isključivanju

Iako se bh derivat rasprave „liberali – komunitaristi“ u domaćoj medijskoj javnosti možda više ne tretira i ne doživljava kao otvorena polemika, percepcija ove diskusije kao društvene činjenice od prvorazredna značaja još uvijek je općerasprostranjena. Medijska debata, da podsjetimo, bila se zahuktala baš negdje u doba izbora 2006, formalizirana u obliku tzv. „konsocijacijske rasprave“; „liberali“ protiv „konsocijalista“, „država građana“ protiv „države konstitutivnih“, „individualna“ naspram „kolektivnih“ prava – neke su od tada ustanovljenih binarnih opozicija. I premda je cijela ta trakavica do danas poluzaboravljena, implicitne pozicije medijski aktivnih „diskutanata“ kreću se unutar manje-više istih parametara. Drugim riječima, u medijskoj javnosti još uvijek prevlađuje uvjerenje da tu postoje dvije oprečne, teško pomirljive pozicije, „građanska“ i „etnička“, te da bi se svaka refleksija o aktualnom političkom trenutku, okolnostima koje su do njega dovele, i eventualnoj mogućnosti izlaska iz krize morala pozicionirati negdje na ljestvici između ovih navodnih suprotnosti. Jedini suštinski antagonizam u bosanskohercegovačkom društvu tako bi se svodio na oponiranje „građanskog“ i „nacionalnog“, odnosno da je sudbonosno pitanje hoće li default politički subjekt biti građanin-pojedinac ili etnički (identitetski) kolektiv.

Umjesto da unutar ove dihotomije tražimo „pravu stranu“– ili, još gore, da pokušavamo konstruktivnim dijalogom nadvladati pretpostavljeni antagonizam, tj sresti se „negdje između“ – trebali bismo se usredotočiti na ono što se u „debati“ ne pojavljuje. Naime, „liberalnom“ i „komunitarističkom“ diskursu, da ih ovom prilikom tako označimo, zajedničko je ono što oni isključuju. To je mišljenje istinski emancipatorne politike, odnosno mogućnosti radikalne emancipacije; ono ustanovljava poziciju iz perspektive koje se gore spomenute binarne opozicije ukazuje kao lažne, ili, u najmanju ruku, nedovoljne. Marksizam, kao teorijska osnova za konceptualizaciju takve političke pozicije, izbrisan je iz jednadžbe kako s „građanske“ tako i s „etničke“ strane. Drugo, ali ne manje važno: povijesno iskustvo emancipacije, oličeno u izumu bitno „nemogućeg“ političkog projekta, ostaje ako ne prešućeno, onda poreknuto u svojoj dimenziji radikalnog novuma.

Čišćenje terena

Ogled Mustafe Spahića „Ideali i stvarnost“, objavljen nedavno u Oslobođenju (04.01.2011), u tom smislu ponešto izdvaja. Kod Spahića je, naime, zamisao lijevog političkog angažmana odbačena eksplicitno: on podjednako želi osporiti validnosti osnovama marksističke teorije, kao i diskreditirati jugoslavenski komunistički projekt. Ali, najznačajnija formalna odlika njegovog teksta jest da to otvoreno, „autopoetičko“ ekspliciranje vlastitih polazišta praktički zauzima većinu teksta. Za svoju ključnu tezu koja se tiče političkog prezenta – onu da u današnjoj Bosni i Hercegovini postoji sukob između retrogradne „naciokratije“ Srba i Hrvata i progresivne „građanske opcije“ (tko bi bio njezin privilegirani nositelj, nije teško zaključiti) – autor zapravo ostavlja najmanje prostora. Primarno je „čišćenje terena“, koje se kreće u rasponu od pokušaja diskreditacije marksizma kao teorijsko-filozofske prakse i, u najširem smislu, diskurzivne formacije, preko revidiranja povijesnog iskustva komunističke revolucije, do reaktualiziranja pripovijesti o Bosni kao ne-Jugoslaviji, odnosno kao „Zemlji i Domovini“ naspram „Države“ (što bi bio krajnji domet svakog oblika Jugoslavije). Pozornost koju Spahić poklanja razradi vlastitih (antikomunističkih, antijugoslavenskih) stajališta svjedoči upravo o tome da je on svjestan kako se svaka refleksija koja želi zahvatiti politički trenutak ovdje-i-sad mora odrediti – izrijekom ili implicitno – spram dviju izdržljivih trauma: marksizma (kao mogućnosti alternativnoga konceptualiziranja društvene situacije) i projekta socijalističke Jugoslavije, tj prije svega iskustva Naroodnoslobodilačke borbe (kao strukturno i realpolitički „nemogućeg“ događanja). Ako se osobno i u čemu slažem sa Spahićem, onda je to u stavu da su ove dvije teme od krucijalnog značaja za tumačenje postkomunističke bosanskohercegovačke društvene situacije – i da je mogućnost borbe za bolji i pravedniji poredak uvjetovana našim odnosom prema njima. Razmotrio, stoga, neke od njegovih teza.

Što zapravo tvrdi Karl Marx

Kad Spahić piše kako „Marxizam strahovito simplificira i banalizira sveukupne međuljudske veze i odnose  svodeći  ih samo na klasne odnose, klasne razlike, klasne suprotnosti i sukobe“, on čini klasičnu zamjenu teza: predmet Marxove kritike brka s njegovim kritičkim polazištima. Marx, naime, nije tvrdio da je ekonomski aspekt ljudskog života jedini relevantan – nego je kritizirao nehumani sustav društvenih odnosa unutar kojeg se događa takva redukcija. Nije, dakle, teoretičar Karl Marx taj koji „strahovito simplificira i banalizira međuljudske veze i odnose“, nego je politički sustav koji je predmet njegove kritike – kapitalizam – instanca koja na najsurovije načine svodi pojedinca na njegovu ulogu u klasnom i ekonomskom poretku. Na ignoriranje (namjerno ili ne) ove uistinu drastične razlike, koje čini osnovu jednog od najčešćih prigovora marksističkoj teoriji, upozoravali su autori u rasponu od Althussera do Žižeka. S druge strane, ono što Marx doista čini jest da u svom teoretiziranju mogućnosti emancipacije daje primat klasnoj borbi: ona je ta koja treba obuhvatiti, ili, preciznije, predstavljati sve ostale partikularne bitke za emancipaciju. U uvjetima današnje globalne regresije u kapitalizam, gdje proces akumulacije kapitala više nema ulogu prvobitne faze, nego ciklički iskrsava kao „akumulacija izvlaštenjem“ (David Harvey), niti jedna partikularna borba – feministička, ekološka, itd. – ne uspijeva artikulirati taj potrebni minimum univerzalnosti; konzekventno, nijednoj od njih ne uspijeva ozbiljnije izazvati postojeću strukturu društvenih odnosa.  S druge strane, to je uspjelo markistički inspiriranoj političkoj borbi, vođenoj zahtjevom za klasnom jednakošću, za koji se onda mogao vezati cijeli niz drugih zahtjeva (bitka za emancipaciju žena, za etnonacionalnu ravnopravnost...).

„Ako čovjek nije čovjek po vlastitoj savjesti, svijesti, slobodi i spoznaji, po čemu će biti?“ pita se također Spahić polemizirajući s Marxom. Ovdje valja reći nešto o temi tzv. marksističkog antihumanizma – koncepta koji najdublje razradio Louis Althusser u vlastitoj interpretaciji Marxa. Po Althusseru, koliko god humanistički „izum“ Čovjeka bio od presudna povijesnog značaja, on također funkcionira kao središnji pojam buržoaskih ideologija i filozofija, te bi kao takav morao biti prevladan. Upravo je zamisao o Čovjeku kao slobodnom i nesputanom tvorcu, mjeri svih stvari u svemiru, ta koja je istinski redukcionistička: ona mistificrira kompleksni sustav društvenih odnosa, a time i zamagljuje nejednakosti koje se nalaze u temelju buržoaskog društva. S druge strane, treba napomenuti da su u bogatoj povijesti marksizma postojale i još postoje i posve suprotne tendencije: podsjetio bih samo na filozofsku i teorijsku misao Praxisovaca– po riječima Borislava Mikulića, jedini autohtoni i autentični južnoslavenski doprinos povijesti svjetske filozofije. Pokušavajući da samu ideju Čovjeka iznova definiraju u skladu s revolucionarnim idealom, odnosno da je promišljaju u radikalno novome kontekstu, ovi filozofi – Gajo Petrović prije svih – oblikovali su u svojim radovima posebnu humanističku struju marksizma.

Što se trećeg autorovog prigovora marksizmu tiče, a koji je sažet u tvrdnji: „Najveće nesporazume i nesreće za ljude donosi gledanje marksizma na religiju“, njega je moguće izazvati već samim Marxovim citatom koji Spahić prilaže. Od tvrdnje da je „religijsko očajanje [je] istovremeno izraz istinskog očajanja i protest protiv tog očajanja“, ili one da je „religija uzdah potlačenog stvora, srce svijeta bez srca, duša svijeta bez duše“ , pa do bezbroj puta citirane i bezbroj puta površno protumačene maksime o religiji kao „opijumu za narod“ – jasno je iz ovoga navoda da Marx religiji itekako priznaje društveni značaj i povijesnu ulogu. Uporište za njegovu kritiku religije nije u prosvjetiteljskom idealu oslobađanja od iluzija, emancipacije pojedinca pozivanjem na instancu Razuma, a pogotovu ne u vulgarnom scijentizmu na osnovu kojeg danas Richard Dawkins prodaje knjige u miljunskim tiražima. Naprotiv, Marx kritizira društvo kojem je potrebna religija kao kohezivna snaga i potporni mehanizam: to je društvo koje na ovome svijetu nije ostvarilo potencijale za vlastitu emancipaciju.  

Mustafa Spahić

Koliko kontinuiteta?

Sad bih prešao na drugi „bauk“ s kojim se Spahićev tekst hvata u koštac: njemu je ime Jugoslavija. Spahićev osobni best of jugoslavenske povijesti glasi: „Kraljevinu SHS (Kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba) 1918. uz pomoć Engleske i Francuske formirala je srbijanska, hrvatska i slovenačka buržoazija a SFRJ se 1992. disolucijom raspala presudno zahvaljujući velikosrbijanskom državnom hegemonizmu i unitarizmu, koji je pod Jugoslavijom najviše podrazumijevao Srboslaviju, slovenačkom ekonomskom egoizmu i hrvatskom nacionalizmu (...)“. Ono što u ovome mini-pregledu naprosto bode oči jest izostanak neugodne teme nastanka Druge Jugoslavije – događaja koji razbija kontinuitet između buržujske SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije, i Miloševićeve Jugoslavije-kao-Srbislavije. Naime, između reakcionarne monarhističke tvorevine s početka dvadesetog stoljeća i nakaradne, ekspanzionističke i zločinačke tvorevine iz devedesetih smjestio se događaj bez presedana u južnoslavenskoj povijesti – događaj Revolucije. Dakako, valja reći da Spahić nije ni prvi ni posljednji koji uspostavlja, ili barem impilcira kontinuitet između svih triju Jugoslavija; na njega je u jednom smislu pretendirao i sam Milošević. Kako piše teoretičar Branimir Stojanović: “Iz epohe kontrarevolucije i restauracije, svaka revolucionarna tvorevina vidi se kao nasilna, nepotrebna, suvišna, utopistična, – istorijska greška koju treba što pre zaboraviti i potisnuti, koju više ne treba ponavljati. Međutim, kako imenovati tu grešku, odnosno kako kontrarevolucija imenuje tu grešku? Mislim da ćemo vrlo lako doći do imena te greške, a to je – Narodnooslobodilačka borba“. 

Između toga da NOB-u prizna njegovu revolucionarnu istinu, i toga da u potpunosti porekne njegov značaj, ulogu ili opravdanost, Spahić bira treći, vjerojatno najproblematičniji put: on priznaje legitimitet NOB-a, ali odbija prihvatiti njegov ideološki fundament. Rečeno rječnikom Alaina Badioua, on revoluciji ne poriče status Događaja – dapače, naziva ga „jedinstvenim i autentičnim u Evropi“! – no smatra da je Događaj kompromitiran komunističkim ideološkim ulogom; insistiranjem na nazivu „Socijalistička revolucija“ jugoslavenski su komunisti po Spahiću „difamirali i obesmislili vlastito djelo“.  Na ovakav stav valja reagirati jednim suštinskim pitanjem: koja bi to, i kakva ideološka platforma uopće uspjela okupiti pokret takvih razmjera i takve djelatne političke snage kao što je to bio Narodnooslobodilački pokret, ako ne radikalna marksistički zasnovana egalitarna politika? Spahić gubi iz vida, ili ne želi vidjeti, da je sama širina, heterogenost i „narodnost“ zajedničke borbe protiv fašizma bila posredovana upravo komunističkom ideologijom; politika komunista, a onda i KPJ kao ustanova, bila je ona instanca koja je jednoj širokoj ideološkoj platformi (što je NOB bez sumnje bila) priskrbila prijeko potrebni minimum univerzalnosti. „Narod“ koji se nalazi u imenu NOB-a, NOP-a i NOR-a nije ideološki neutralan pojam, a još manje puki zbir ili savez etničkih naroda: naprotiv, „narod“ tu znači revolucionarni, radni narod. Kad se u deklaraciji ZAVNOBiH-a ili u proglasu AVNOJ-a, spominju Srbi, Hrvati i Muslimani (danas bismo rekli Bošnjaci), ima se na umu upravo to: subjekti Revolucije, a ne statične identitetske zajednice, kolektivi obrazovani „odozdo“, revolucionarnom borbom, a ne politikama reprezentacije koje proizvodi i kojima dirigira vladajuća klasa.

Kad je u pitanju usporedba Bosne i Hercegovine s Jugoslavijom – Spahić uporno piše samo „Bosna“, valjda kako bi apostrofirao dimenziju zemlje i domovine  o kojoj govori – slažem se s njim u jednome: te dvije tvorevine ostaju suštinski neusporedive. Druga Jugoslavija nastala je iz načela revolucionarne solidarnosti, iz oslobodilačkog, antifašističkog i egalitarističkog rata, dok je današnja BiH upravo „sklopljena za pregovaračkim stolom“ – onim u Daytonu. Što se pak tiče Spahićeva razlikovanja između „Zemlje-Domovine“ i „Države“, iz kojeg proizlazi da BiH, iako „Država sa prekidima“, kao „Zemlja i Domovina“ egzistira „najmanje unazad hiljadu godina“, ona nije drugo doli poslovična varijacija na otrcanu tezu Ive Banca o razlici između „bosanske autentičnosti“ i „umjetne Jugoslavije“. Ova bosansko-državotvorna inačica pripovijesti od stoljeća sedmog, odnosno pripovijesti o nenarušivom kontinuitetu male i napaćene zemlje-i-naroda, strukturno se ne razlikuje od prastare tlapnje o „zemlji mržnje“ koja zbog svoje uklete naravi jednostavno ne može i ne treba opstati, kao ni od novije „teorije“ o oduvijek-konsocijacijskom uređenju BiH (tj. o tome da je njezina povijest misliva isključivo kao povijest segregacije). U svim navedenim slučajevima, naime, radi se o depolitizacijskim naracijama, mitskim pričama nekompatibilnim s bilo kakvim teorijski fundiranim, politički osvještenim promišljanjem društvene stvarnosti.  Također, one u tom smislu nisu drugačije od sveprisutne, pa i rastuće industrije tzv. jugonostalgije, koja svojim procesima kulturifikacije političkog iskustva  implicitno, ali snažno i uporno zatire mogućnost angažiranog, repolitiziranog promišljanja jugoslavenskog projekta.

Otvoreni kraj

Toliko, dakle, o Spahićevim, blago rečeno problematičnim polazištima, tezama i zaključcima. Međutim, valja još jednom podsjetiti da njegov slučaj nipošto nije usamljen: Spahićeva antimarksistička i jugorevizionistička stajališta dijele kako etnonacionalisti, tako i najveći dio prominentnih kritičara etnonacionalizma – kako „liberalne“, tako i „komunitarističke“ provenijencije. Otud smatram da se perspektive za promišljanje aktualnog političkog trenutka uistinu otvaraju tek na mjestu gdje ću završiti ovu malu polemičku intervenciju: pozivom na kritičku revalorizaciju recentnih povijesnih iskustava naprama njihova revizionističkog krivotvorenja, na materijalističku društvenu kritiku naprama mistifikacije društvenih odnosa, na politički osvještenu misao naprama „bezideološkog“ ćudoređa.