Borut Šuklje: Od washingtonskog Marriotta do otpisanog političkog košarkaša

Dodika, koji je sada politički otpisan, a na međunarodnom nivou nepoželjan kao gost izbjegava i Vučić, a ništa drugačije nije ni s njegovim dugogodišnjim hrvatskim saradnikom u različitim projektima i poslovima: Dragan Čović se doslovno krije od njega.

Finansijski podržavatelji će morati prekinuti saradnju s njim.

Ostavljen je sam da priča priče o sebi svojim košarkaškim drugovima. Barem za sada moći će nesmetano bacati loptu u koš. Ali ne može sa sigurnošću znati kada će početi neugodna pitanja od međunarodnih istražitelja. Ili, povrh svega, kada će njegovi finansijski partneri početi pitati gdje je njihov novac.

Trending

Ambasada SAD u BiH: Spremni smo odgovoriti na antidemokratske aktivnosti Milorada Dodika

Piše: Borut Šuklje za Atlantic Initiative

Tog četvrtka u januaru 2022. godine znao je da je napušten. Samo jedan gost je bio za kim je žudio da mu dođe na njegovu veliku proslavu – znajući da će njegovo prisustvo opečatiti sva njihova savezništva. Bojao se također da se ovaj gost neće pojaviti u ovom ključnom trenutku. I zaista nije: srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ga je ostavio potpuno samog.

Naravno, poslao je svoju izaslanicu – ali, unatoč njenom visokom položaju, ona je bila nevažna. Tog dana sjetio se svih stvari koje je želio prešutjeti i sakriti. Sjetio se kako je sve što je dovelo do tog 9. januara počelo mnogo ranije, tog jesenjeg dana 1996. godine, kada se šetao Marriottom u Washingtonu.

Tamo, u tom prestižnom hotelu, sve je bilo, barem za njega, toliko drugačije od njegove vlastite zemlje, pune ožiljaka od ratova i razbacanih mrtvih. Tada je bio svjestan da su njega odabrali jer će biti u stanju kazniti i ukloniti krivce koji su izazvali taj krvavi rat. I zaista bi se moglo reći da je Milorad Dodik bio njihov novi izabranik. U Ameriku je došao na poziv posebne vladine agencije koja je smatrala da bi on mogao uspjeti. Dodiku je bilo tek 38 godina kada su tražili novog političkog vođu bosanskih Srba.

Uklanjanje zločinačkog naslijeđa

Moj beogradski kolega, britanski ambasador Charles Crawford kazao je da su te godine bile pravo vrijeme za političare Dodikovog stila: beskompromisne i grube tipove koji će se moći nositi sa zločinačkim naslijeđem.

Sam Dodik je znao isticati kako je drugačiji. Samo godinu dana nakon sastanka u Marriottu, nakon izbora krajem novembra 1997. godine, Dodik je postao premijer bosanskih Srba iako je imao samo dva zastupnika u Skupštini Republike Srpske. Imao je podršku i bošnjačkih političara.

Slobodan Milošević je zahtijevao da u novu vladu budu uključeni pojedinci koji su izravno bili odgovorni za strahote rata u Bosni i Hercegovini, ali Dodik je to odbio. Kazao je Miloševiću da će počistiti kriminalce iz bivšeg režima. Dodik je osudio odgovorne za rat, optužujući Karadžića, te je nakon presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju zatražio i da se predsjednik Karadžić i bosanski srpski vojni komandant Ratko Mladić predaju Haškom tribunalu.

U to vrijeme predsjednik i general bili su u lošim odnosima. Zapravo su mrzili jedan drugoga. Karadžić je vjerovao da će ga Mladić likvidirati, dok je Mladić bio uvjeren da je uklanjanje Karadžića jedini način da ga se spriječi u suprotstavljanju volji generala i naglašavanju njegove političke veličine. Nimalo ne sumnjam, ponovio je Dodik gostima – njemačkom ministru vanjskih poslova Klaussu Kinkelu i američkoj državnoj sekretarki Madeleine Albright – da oni koji su optuženi i koji se skrivaju moraju biti uhapšeni i poslati u Haag.

Nedugo nakon toga Milošević ga je označio kao stranog plaćenika, a Dodik je odgovorio da je došlo vrijeme da se Milošević oprosti od prijestolja. Tvrdio je da još od prvih dolazaka Srba na Balkan nijedan srpski car, knez, kralj ili predsjednik nije svom narodu nanio toliko nesreće ili prolio toliko krvi, odlučno odvojivši svoj narod od ostatka svijeta, kao što je to učinio Milošević.

U to vrijeme Carlos Westendorp, šarmantni i izvanredni sugovornik koji je bio bivši ministar u španskoj vladi Felipea Gonzaleza, bio je međunarodni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Gonzaleza sam upoznao 1994. godine tokom posjete slovenskog premijera Janeza Drnovšeka Madridu. Westendorpu je u Sarajevu pomagao Pedro Sanchez, aktualni premijer Španije.

Sanchezu je tada sigurno bilo manje od 30 godina i djelovao je kao neka vrsta Dodikovog evropskog zaštitnika. Obojica su bili približno iste visine (skoro dva metra), i obojica su voljeli igrati košarku. Međutim, njihovi razgovori su prvenstveno bili o važnosti Evropske unije i poštovanju vladavine prava, te o novoj, drugačijoj Bosni i Hercegovini.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.