Boro Kontić: Profesionalac

Ranih 1980-tih vodio sam radijsku emisiju Primus. Jedna od stvari na kojima sam dosljedno insistirao bila je komunikacija sa svijetom. Kakva god da je bila tema emisije, podrazumijevalo se da imamo izvještaj šta se o tome govori u Evropi, Americi.

Ne samo nove ploče, knjige, filmovi nego svaka informacija koja nam je približavala svijet, bila je dragocjena.

Piše: Boro Kontić

Trending

Lijepe vijesti iz GRAS-a: Tramvaj od Ilidže do Baščaršije ponovo u funkciji

Nije se tada ni lako ni često putovalo, posebno ne u daleki svijet. Tako sam povremeno kontaktirao Kemu Kurspahića tadašnjeg dopisnika Oslobođenja iz New Yorka. U par pitanja pokušao sam mu objasniti šta nas interesuje i u predviđeni čas stizao je telefonski izvještaj. Nekoliko minuta u kojima ste mogli naslutiti mitski grad koji nikad ne spava.

Godinama kasnije kada je Kemo već preuzeo i počeo mijenjati ovaj list ponovo smo „sarađivali“ a da se uopšte nismo sreli.

„Oslobođenje“ je od Titove smrti, maja 1980. imalo zaglavlje na naslovnici „Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“. Prošla je skoro decenija od Titove smrti a ta je rečenica svako jutro dočekivala čitaoce. Kemo je odlučio izmijeniti naslovnicu, skinuti zakletvu, ali tako, da nije čak ni sve članove Kolegija upoznao sa tim. Taj je dan krenuo u Beograd na službeni put i u kolima je slušao radio, očekujući reakcije. U ondašnjem novinarstvu šutnja ili čekanje da neko drugi „iskoči na teren“ smatrano je odličnom taktikom. Tada je već postojao Omladinski program na radiju, za koga su ovakve teme, malo je reći – bile dobrodošle.

U prvoj minuti Omladinskog otvoren je telefon i upitani slušaoci šta misle o potezu dnevnog lista Oslobođenje da skinu sa naslovnice zakletvu Titu. To je bilo pionirsko vrijeme kontakata sa slušaocima tako da su se još poštovala nepisana pravila. Nije bilo psovki i pljuvanja. Svako je pokušavao reći šta misli ili barem šta je bilo poželjno da se misli. Prvih par poziva bili su osude urednika Oslobođenja a onda su krenuli drugačiji glasovi. Čak se javio i član Kolegija „Oslobođenja“ Slavko Šantić koji je u pravoj javnoj ispovjesti rekao da ni on nije bio upoznat sa Keminom odlukom ali ga je u nekoliko riječi opravdao. Jedan veliki balon naših nesporazuma ispuhao je u pola sata uživo kontakta na radiju. Ostalo je puno onih kojima se odluka nije svidjela ali smo mogli nastaviti naše živote.

Često smo razgovarali, posebno početkom milenija, kada je završio svoju knjigu o pola vijeka novinarstva na ovim prostorima. Tek objavljena u Americi njegova knjiga „Prime time crime“ u roku od par mjeseci prevedena je i objavljena u Media centru - Sarajevo. „Zločin u 19:30“ kasnije je objavljen i u Beogradu. Izmijenili smo desetine mailova razgovarajući bukvalno o svakom pasusu te knjige. Njegovo istraživanje još uvijek je neprevaziđeno štivo o novinarstvu BiH, Srbije i Hrvatske od 1950. do 2000.

Kemal Kurspahić je imao veliku novinarsku karijeru. Ali ono po čemu je bio poznat je njegov profesionalizam. Uvijek tačan, precizan, na vrijeme - poštujući onaj najdublji novinarski postulat: ne piši ono što znaš, piši ono što možeš dokazati. Međutim, slika koju pamtim načinjena je na promociji te knjige u novom prostoru Media centra u Pofalićima. Imali smo veliku pravougaonu salu u kojoj bi obično na vrhu sjedili govornici a publika bi zauzimala ostale dvije trećine prostora. Ovaj put sam odlučio da promijenimo scenu. Razmjestili smo stolice po cijelom prostoru tako da nije bilo slobodnog prostora.

Kemala Kurspahića kao glavnog govornika postavili smo, gotovo, unutar tog „mora“. Postoji fotografija sa tog događaja, napravljena iz gornjeg rakursa. Prvi put sam vidio ovdašnju novinarsku zajednicu, ujedinjenu.