Boro Kontić: Devet života Hasana Fazlića

Poslovično je da novinska fotografija ponekad vrijedi hiljadu novinskih riječi. Kako na toj skali kotira karikatura? Pretjerivanje jeste ono na čemu ona počiva ali pretjerivanje nije ako ustvrdimo da dobra karikatura ponekad više vrijedi no cijela novina u kojoj je osvanula. Treba li kao dokaz prizvati onu čestu gestu čitaoca: sačuva karikaturu, novine manje-više pročitane, baci.

Zaboravio sam gotovo sve što su ovdašnje novine pisale tada ali i danas pamtim crtež Hasana Fazlića “Linija“ s početka 80-tih. Ruka perom povlači liniju a iza nje druga, uniformisana, podebljava je nožem. Krv se polako sa linije slijeva na papir. Na prvi pogled izgledalo je kao opis nekih dalekih režima o čemu su tako često pisale naše novine i u kojima su, svako malo, generali, pukovnici ili ništa manje živahni poručnici preuzimali vlast, hapsili i prebijali pismenu čeljad i krv je tekla nemilice. A onda je, samo nekoliko godina kasnije, ista slika dobila lokalno značenje. Prvo je bilo pero pa je slijedio nož. Crtež se iz spoljne preselio u unutrašnjopolitičku rubriku i postao direktan opis naših života u BiH s početka 90-tih. Prvo su se povukle linije da bi po tom tragu zaoralo oružje.

Dobre karikature su kao rasne mačke. Imaju devet života. I u svakom od njih precizno objašnjavaju vrijeme kao da su nastale jutros.



Često gledam ovaj jednostavni crtež Hasana Fazlića.
Ogromni, prazni prostor i čovjek koji čeka. Dva kofera na gotovs. Šešir, mantil. Obavezan sat.
Šta nam kazuje ovaj prizor?
Prva asocijacija mogla bi biti ona rečenica Zuke Džumhura “Od pokretne imovine ovdje vam je najbolje imati dva kofera, spremna“.
Ili je sve prozirnije. Gdje god da si pošao kod nas ti je sigurno čekanje.
Pao snijeg. Potopljeni putevi. Iznenadilo nas. Nestalo struje. Pao sistem. Stalo sve.
Ne sumnjam da će ovaj crtež i za dvadeset godina imati stvarnost za novo i drugačije značenje.
Ali, šta bi se desilo ako bi promijenili ugao gledanja. Kad bi dali priliku našem junaku da on kaže šta je sve prošlo ispred njegovog pogleda dok sa dva kofera, evo decenijama, čeka da obećano stigne.
Moguće da bi se kao u kakvoj Borhesovoj priči sve poklopilo sa umjetnikovim životopisom.

Šta je svih ovih godina vidjelo oko Hasana Fazlića?

Otvara se prozor djetinjstva i u njegovom okviru vidimo, kao sad: hadži Mujo i hanuma mu Pemba iz Gornjeg Rahića. Krenuli prijateljima u posjetu. Domaćin naprijed, raskrilio se putem a žena iza, nosi darove.

Zeleno - crna rudarska zastavu koja se vijori dok traje “Skok preko kože“ - ceremonija prijema mladih rudara u stalež koji se pozdravlja sa “Sretno“ i čiji barjak jednom polovinom opisuje mrak podzemnih laguma a drugom nadu da će na kraju dana izaći vani. Tako to izgleda u novinama a u Hasanovom crtežima sve to stane u dva umorna oka i obješenu cigaretu u uglu usana lagumaša. Ili dva ljudska dlana, dvije lopate po čijim životnim linijama nemirno plove galije a u njihovim utrobama rudari kao veslači pokreću drveni trup. Unutrašnji krugovi kruha sa sedam kora. U daljini se, kroz maglu nazire grad. Obično oko brzo će prepoznati Tuzlu ali Hasan ostavlja panoramu amaterima i odmah uočava ljudska lica i pamti gradske mitove jer je u njima vječno, kao u sehari, sačuvan duh grada.

Zemlja Bosna kao drvena brodica koja plovi kroz kamenjar. Slično kao junak Herzogovog filma “Fitzcarraldo“ čiji je san da izgradi Operu usred peruanskog sela duboko u amazonskoj prašumi a da bi to postigao mora prevući cijeli brod preko planine.

Svi pamte sarajevsku Olimpijadu koja propuštena kroz Hasanovu optiku govori o onom što nismo vidjeli a sada žalimo jer su njegovi crteži jedinstven dokaz da se sve to desilo. Sankaši na merdevinama. Ili, spuštaju se niz padine Bistrika i Vratnika ostarjeli konobari koji po navici i nakon smjene silaze doma držeći na položenom dlanu tacnu sa džezvama i fildžanima i koristeći obuću umjesto skija. Sarajevo umjesto ptica zimi nadgledaju i prelijeću skakači. Plovi kroz vrijeme planeta Sarajevo u kojoj se dodiruju hramovi četiri religije.

Plovi grad kroz vrijeme i ne sluti kako se simbol petokrake samo u par poteza može ispraviti, čak pretvoriti u swastiku.

Stižu novi junaci naših života. Političari koji ne grade i organizuju već spodobe čija se žarka želja za uglavljivanjem u historiju može izmjeriti brojem tuđih života kojim će se popločati taj put.

Za njima u naše živote ulaze međunarodne face, eksperti i analitičari, implementatori i geografi, majstori za grananje rukama i stručnjaci za odnose sa javnošću u zemlji koja javnosti nema.

Onda vidimo vitke linije Italije u kojima se barokni crtež Hasana Fazlića osjeća kao kod kuće. Gradovi plove pod oblacima ili se samo veru uz strme planine. Crteži kao porodični ručak u trattoriji gdje svi istovremeno jedu i pričaju.

Za kraj monstrumi, toliko strašni da ih samo djeca mogu ukrotiti.

To je svijet koji protiče ispred autorovog oka.

Slično kao u pjesnikovom tekstu u kome crtač “godinama ispunjava prostor slikama planina, zaliva, brodova, otoka, riba, oruđa, zvijezda, konja i ljudi. Tek kasnije se otkriva da taj strpljivo izrađeni lavirint linija ocrtava zapravo njegov lik“.

....

Tekst autora Bore Kontića objavljen je u katalogu retrospektivne izložbe Hasana Fazlića koja se 02. marta otvara u galeriji Collegium Artisticum. Izložba je za posjetitelje otvorena do 17. marta.