Ante Tomić: Vratite me u 1900-tu godinu

Trenutak u kojemu je jedan čovjek vidio drugoga kako umire i izvadio mobitel, ne da nazove hitnu pomoć, nego da kamerom snimi tragediju, natjerao me da poželim sjesti u vremeplov

Eksplozija boce acetilena u srijedu je u Rijeci usmrtila čovjeka u autu, a u malenom novinskom okviru sutradan je objavljena priča očevica tragedije. Izostavljajući tek njegovo ime, prenosim je u cijelosti: “Bio sam desetak metara udaljen od automobila, vozio sam se na motociklu, svatko je bio u svojoj kolničkoj traci. Odjednom bum, eksplozija, plamen, čovjek koji leži na kolniku, automobil u buktinji. Ukočio sam se od straha, nisam znao što učiniti”, u jednom dahu nam je prepričao svoje prve dojmove Iks Ipsilon, koji je i mobitelom snimio prve prizore strave.

Moju pozornost privuklo je ovo posljednje. Iks Ipsilon, premda “ukočen od straha”, bio je dovoljno priseban da se uhvati mobitela. Reakcija se čini razboritom, ali njemu uopće nije palo na pamet nazvati vatrogasce koji će ugasiti zapaljeni automobil, hitnu pomoć koja će pomoći nesretniku koji od opeklina umire na cesti ili policiju koja će zaustaviti promet i spriječiti moguće dalje stradavanje.

Od mnogih funkcija kojima raspolažu današnji mobilni telefoni, između mp3 playera, igrice, kalendara, kalkulatora i štoperice, očevicu se najprikladnijim učinilo izabrati kameru kojom će snimiti požar i agoniju zapaljenog čovjeka. I pritom nije bio jedini. Na njegovom videozapisu objavljenom na YouTubeu slijeva u kadar u jednom trenutku ulazi još jedan prilježni dokumentarist, koji je ovo jedinstveno iskustvo sačuvao za vječnost i naraštaje što dolaze.

Želio bih da nisam jedini kojemu je ovo bolesno. Jedan je čovjek izdisao u užasnim mukama, a drugi su ga snimali mobitelima, kao vjenčanje, utakmicu, dječji rođendan, dodjelu pokala na malonogometnom turniru, Ferrari Željka Keruma ili koncert Harisa Džinovića. Željeli su tuđu smrt imati u memoriji aparata, između usnule mačke, sisa zaručnice i prijatelja koji slamčicom na nos pije pivo. Sprženi leš kasnije su možda pokazivali znatiželjnicima u kafiću ili teretani. “Daj mi to Bluetoothom”, upitao ih je jedan. “Pusti mi na mejl”, zamolio je drugi. “Nije ti bogzna kakva rezolucija”, primijetio je treći nezadovoljno.

Stvar je, vidjeli smo, došla tako i na internet. U komentarima ispod prizora patnje netko će vjerojatno napisati suosjećajno “RIP”, drugi će vlastitu potresenost sažeti u dva interpunkcijska znaka tužnog smajlića, a naći će se, naravno, i imbecil da stavi “lol”. Potraje li rasprava dulje, svakako će se javiti i nekakve ustaše i četnici, redovni pacijenti koji svaku moguću raspravu završavaju svojom istinom o Jasenovcu i Srebrenici, a tu će se svakako naći i poduzetnik koji će dati link na svoju knjigu “Kako se obogatiti za šest mjeseci”. Umiranje na riječkoj ulici netko će možda uzeti i na osobni profil. Smrt jednog čovjeka drugome će biti Facebook status.

Nije pretjerano uvjerljivo kada se jedan novinar zgraža nad ovim, jer novine, kao što znamo, nisu osobito samilosne, fotoreporteri diljem planeta svakodnevno slikaju stravične prizore stradavanja, ali ovdje je ljudska neosjetljivost, rekao bih, ipak jednog višeg reda.

Poriv prolaznika da mobitelom, rukom još drhtavom od šoka, tek zbog znatiželje snimi tuđu smrt od opeklina, daleko je preko granice onoga što bih ja nazvao normalnim ponašanjem. Iako to zaista nije nesvakidašnje. Padnete li s krova, srušite se u otvoreni šaht ili vas pregazi šleper, u blizini će se svakako naći nekakav Iks Ipsilon da to zabilježi megapikselnom kamerom visoke razlučivosti i vašu nesreću učini javnom. Pružat ćete prema njemu ruke u hropcu i slabašnim glasom moliti da vam pomogne, ali video amater će se približiti tek da vas krupnije uhvati.

Teoretičari novih medija zanosno kliču današnjoj širokoj dostupnosti i brzini informacija, no hrpe slika koje nas zasipaju s bezbrojnih ekrana obično su samo sramotno smeće koje nije smjelo biti zabilježeno. Jednom davno, kada sam ja bio novinar početnik, zazorno je bilo objaviti već i sliku osobe koja jede. Urednici su pažljivo birali fotografije koje ne krše čovjekovo dostojanstvo i pravo na privatnost. Prije nego što bi se podigao objektiv, uljudan je običaj bio upitati za dopuštenje, a žrtve prometnih nesreća izlazile su u novinama jedino ako su bile obzirno pokrivene bijelom plahtom.

Sada vam se naprosto drsko i bez pitanja unesu u lice, snimaju vas uime nekakvog imaginarnog prava pogane javnosti. Slobodno se služe vašim životom i vašom smrću, krvlju, drekom, iznutricama, sve je dopušteno slikati, slati brzom internetskom vezom i dijeliti s Facebook prijateljima, ne razmišljajući biste li vi to željeli ili ne.

Iks Ipsilon, koji je prije neki dan u Rijeci snimio čovjeka koji umire na kolniku, podigao je mobitel ne opterećujući se da nesretnik vjerojatno ni izdaljega ne bi htio biti uslikan kako unakažen opeklinama ispušta dušu. Nije mu palo na pamet da je umirući čovjek kao i on, da ima oca i mater kojima se možda ne bi svidjelo da on znancima iz kafića i teretane pokazuje patnju njihova najmilijeg, da je njima bolno znati da se posljednji trenuci njihova sina dijele elektronskom poštom, prikazuju na YouTubeu i preporučuju na Twitteru.

Tehnologija je čudesna stvar, neslućeno nam je rastvorila vidike, odvela nas na mjesta na kojima nikada prije nismo bili, ali ima trenutaka kada se uplašim da smo napravili čudovište koje ne možemo kontrolirati, zvijer koja će naposljetku do kosti oglodati našu ljudskost. Ovo je jedan takav trenutak. Trenutak u kojemu je jedan čovjek vidio drugoga kako umire i izvadio mobitel, ali ne da nazove hitnu pomoć, nego da kamerom snimi njegovu tragediju, natjera me da poželim da mogu sjesti u vremeplov, namjestiti za odredište 1900. i pritisnuti dugme, uopće ne razbijajući glavu kako ću se vratiti u današnjicu. Ništa mi od ove tehnološke blagodati u kojoj uživamo ne bi nedostajalo.