Amer Tikveša: Kultura otuđena od građana

Piše: Amer Tikveša, BH Dani

U Italiji su 22. novembra 2010. kulturni radnici demonstrirali protiv plana vlade da smanji budžet za kulturu za 280 miliona eura, i to za tri godine. Demonstrirali su tako što su na jedan dan zatvorili svoja radna mjesta i skrenuli pažnju na sebe okupljajući se na mjestima značajnim za reprezentaciju talijanske kulture. Međutim, za ovu priču je ilustrativno to što su ih podržale prostitutke. Pia Covre, predsjednica Komiteta za građanska prava prostitutki, rekla je da će bez rada reditelja, muzičara, umjetnika općenito, prostitutke jedino biti predstavljane kroz policijske izvještaje. Osim što su pomogle kulturnim radnicima, ispoljile su visok nivo svijesti o značaju kulture za reprezentaciju vlastitog identiteta. Naime, policijski izvještaj prostitutku će predstaviti samo kao prekršiteljicu zakona, dok će je film, npr., predstaviti i kao samohranu majku, i kao slikaricu, i šta sve ne...

Kako to ide u Sarajevu?

Nedavno su u Sarajevu umjetnici i kulturni radnici, njih više desetina, potpisali protestno pismo povodom plana budžeta Kantona Sarajevo u kojem je za kulturu planirano milion i po maraka manje nego prije. Autoru pisma mediji ne navode ime niti navode imena potpisnika pisma. Tek neki tu i tamo kaže da je potpisao, ili ne kaže, ali se izjasni da je protiv odluke o smanjenju budžeta. Problem je, naravno, kao i u svakoj kolektivizaciji, nedostatak ličnog otklona koji bi podrazumijevao odgovore na pitanja: Šta sam ja napravio na polju kulturno-umjetničkog djelovanja? Koliko sam para za to potrošio? Ko mi ih je dao? Zašto je to društveno značajno? Šta gubim ovim smanjenjem?

I, manje-više, iz godine u godinu je tako. Umjetnik izađe pred medije i priča u ime kulturno-umjetničkog kolektiva najavljujući apokalipsu zbog nerazumijevanja vlasti koja ne da novac. Dakako, vlast ne treba nijednog trenutka amnestirati, ali umjesto samoviktimizacije, kulturni radnici bi trebali prije svega sebe preispitati. Na početku pisma stoji: “Ne postoji nijedna država u Evropi u kojoj je kulturna politika važnija nego u BiH. U razaranju ove zemlje, orgijanju rata najčešće su se koristili kulturni razlozi – argumenti da se podijelimo i da se okrenu različite etničke grupe jedna protiv drugih. Za posljedicu toga imamo razorenu zemlju, podijeljenu, uništen kulturni i socijalni kapital, kulturno historijsko nasljeđe devastirano i napušteno, vrijednosni i profesionalni standardi degradirani.

Političari koji upravljaju našom zemljom, našim životima i našim novcem više i ne kriju svoje fundamentalno nerazumijevanje važnosti kulturne baštine i kulturnog stvaralaštva za identitet, opstanak država i naroda u savremenom svijetu”, i to je tačno, izuzev par dramatizacija kao što je ova posljednja u citatu, a tiče se opstanka. Međutim, onda nije problem u nedovoljnim sredstvima koja će se davati pojedincima ili institucijama uz povjerenje da će njihovo djelovanje biti kontra zloupotrebe i kulture i sredstava za nju.

Nedostatak strategije

Problem je u nepostojanju strategija kulturnog djelovanja, odnosno u citiranom dijelu pisma spomenutih kulturnih politika, ali zbog toga se niko ne buni. Ma kako sredstva mala bila, da su u godinama iza rata i u jednom ministartsvu kulture bile jasno definirane strategije kulturnog djelovanja, npr. na polju kulturne dekontaminacije, i da su ta mala sredstva bila dodjeljivana institucijama i pojedincima koji će djelovati na tom planu i ta sredstva pravdati učinkom, do danas, bar u jednoj bh. sredini, bilo bi postignuto ono u čemu se ogleda jedna od svrhovitosti kulture, a što je u citiranom i navedeno. A to je ono zbog čega bi, između ostalog, protestne note trebale biti upućivane pa tražena i smjena ministara.

Do danas je, na polju intervencije u sadržaj umjetničkog djela koje finansira država, a zarad navodne štetnosti po društvo, jedino, nažalost, uspjeha imalo udruženje Žena – žrtva rata na čelu sa Bakirom Hasečić. Dakako, njihov uspjeh je brzo neutraliziran kad je Gavrilu Grahovcu neko došapnuo koliko njegova zabrana snimanja filma Angeline Jolie na bh. lokacijama bruke nanosi društvu u cjelini, i kada se ispostavilo da ni Bakira ni Gavrilo nisu ni pročitali scenarij kojeg prvospomenuta optužuje za omalovažavanje tragedije žena žrtava posljednjeg rata u BiH. Dakle, uspjeha, makar netom nakon postignuća neutraliziranog, na polju kulturnog djelovanja i vlastite reprezentacije unutar njega, iz nevladinog sektora imala je jedino udruga koja nema veze sa kulturom i omogućavanje tog uspjeha je ustvari bruka.

Radi se o apsolutnoj kulturnoj neemancipiranosti dobrog dijela javnosti pod kojom se podrazumijeva i niz radnika na polju kulture i umjetnosti, od ljudi iz ministarstava, preko drugih kulturnih institucija do pojedinaca neovisnih od institucija. Kod onog emancipiranog dijela radi se o nehtijenju da se išta promijeni nabolje. S jedne strane imamo folklorizaciju kulture, a s druge festivalizaciju. One idu ruku pod ruku kada je u pitanju kulturno urušavanje društva.

Mickey Rourke u epizodi Gdjesam, štosam

Festivalizacija podrazumijeva i periodičnu spektakularizaciju kulture. Jednogodišnji bljesak u kojem se Mickey Rourke pita gdje je, a kad postane svjestan da se radi o Sarajevu onda se upita je li iz njega pošao ili je u njega došao. Radi se o potrebi za kontinuiranim djelovanjem u smislu kulturnog uzdizanja građana, upoznavanja s tim šta je to kvalitet u različitim vrstama umjetnosti i sa značajem reprezentacija različitih vrsta identiteta kroz kulturno-umjetnički izričaj.

Od stvari tipa Svečanog koncerta u povodu liberalizacije viznog režima (i većine stvari koje se rade “u povodu” nečega) gdje se zahvaljujemo Evropi i njenu odluku proglašavamo opravdanom, jer tobože i mi umjetnika za izvođenje klasičnog repertoara imamo, slušamo i sviramo klasiku – računajte na nas balaševićevski poručujemo – a ustvari imamo više muzičara nego recipijenata klasične muzike, bilo bi korisnije da svaka škola ima mini lutkarsko pozorište, ili pak da u školskom holu postoji kvalitetna umjetnička instalacija, ili... e da bi se recipijenti stvorili. Kada su to kulturni radnici i umjetnici izanalizirali školske programe pa razmotrili koliko se unutar tematici bliskih predmeta priča o pozorištu, savremenoj umjetnosti, operi, baletu i na koji način se to radi, e da bi se recipijenti stvorili?

Ako umjetnik smatra da je to što radi vrijedno i da treba da se na to osvrću generacijama iza njega, i ako smo ustanovili da ga vlasti neće primijetiti, onda bi sam trebao činiti da s tim uđe u polje identifikacija ljudi: kroz medije, sistem obrazovanja, proces kanonizacije, a mi danas nemamo značajnog filmskog ili pozorišnog kritičara, za čije je stvaranje potrebniji nesretni milion i po nego za još par događaja u povodu. Neće se to učiniti tako što će u budžetu ostati ovih problematiziranih milion i po maraka i potrošiti se na nešto u povodu nečega ili na dovođenje nekoga, što se jedino može i ilustrirati neodređenim zamjenicama, jer ovdašnjem prosječnom recipijentu dosta tih događaja i imena ne znače ništa, jer njegovo kulturno uzdizanje nikad nije ni išlo u tom pravcu. Učinit će se to samo pobunom za stvaranje ambijenta u kojem umjetnik svom potencijalnom recipijentu neće biti nebitan faktor.

Dakle, nije problem što su umjetnici postali nebitni ministarstvima, već što su stalnim kukumavčenjem za ciframa koje osiguravaju skupe projekte, u kojima nema participaciju prosječan građanin, škole, na različite načine marginalizirane skupine ljudi, udaljili sebe od istih i sveli se na jednogodišnje elitističke happeninge, od kojih ostatak godine žive. Neće im u preživljavanju pomoći samoinicijativna pisma, već podrška na početku teksta spomenutih prostitutki, queer osoba, invalida, vjernika, nevjernika, studenata... Ali neće je dobiti jer ih ne reprezentuju, jer su samoreprezentanti kako u pobuni tako i u umjetnosti.

Tekst prenosimo iz BH Dana uz dozvolu autora