Alija Behram: Šta se, zapravo, dogodilo u Mostaru?

Dobro je da ćemo u Mostaru, kao i u svim drugovima mjestima u BiH, 4. oktobra ove godine, ipak, imati lokalne izbore, prvi put poslije punih 12 godina u kojima su mostarskim biračima grubim političkim poigravanjima, ucjenjivanjima i ultimatumima bila uskraćena osnovna građanska, demokratska i ljudska prava – da biraju i budu birani. 

Potpisivanje sporazuma između političkih lidera HDZ i SDA, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića o tome kako provesti presudu Ustavnog suda o izjednačavanju vrijednosti biračkog glasa, dogodilo se poslije svega par zatvorenih sesija, gotovo preko noći.

To svjedoči da se takav sporazum mirne duše mogao postići i prije desetak ili više godina, u kojima je Mostar bio nezasluženim zarobljenikom nezajažljivih političkih apetita u Mostaru vječitog koalicijskog dvojca.

Šta se, zapravo, dogodilo? 

U skladu sa presudom, izmijenjene su i izbalansirane kvote birača iz pojedinih gradskih zona (izjednačavanje vrijednosti glasa). Međutim, suštinski struktura Gradskog vijeća ostaje nepromijenjena. U Vijeću sa ukupno 35 mjesta, sa po 15 stolica i ubuduće biće zastupljeni vijećnici iz reda Hrvata i Bošnjaka, za Srbe ostaju četiri, a za ostale jedno mjesto. 

Sud nije dirao ni u temeljnu odredbu gradskog Statuta da će, kao i ranije, za sve ključne odluke (izbor gradonačelnika, usvajanje i izvršenje budžeta, investicije, regulacioni i urbanistički planovi…) biti potrebne dvije trećine (24) glasova. To, praktično znači da će za svaku odluku, recimo, posebnu važnu za hrvatski korpus, biti potrebno dobiti saglasnost najmanje 9 vijećnika iz reda drugih naroda. I obratno. 

Ništa se, dakle, epohalno nije dogodilo, posebno ako se ima u vidu da su koalicijski parneri (SDA i HDZ) tek simbolično korigovali važeći Statut kojeg je 2004.godine nametnuo tadašnji Visoki predstavnik Paddy Ashdown. 

Umjesto da su dugih 25 godina iza rata iskoristili priliku da sami kreiraju ključnu platformu funkcionisanja grada i života u Mostaru, ključni politički akteri ostali su radije uz nametnuti Statut kojeg nikada nisu usvojili i na koji vječito imaju zamjerke. Zbog toga nisam pristalica hvalospjevima poput onog da se u srijedu u Mostaru dogodio “praznik demokratije” i da su svi “građani pobjednici”.

Ovakva jeftina i nategnuta samohvala ne zaslužuje nikakve značke, ovacije, niti aplauze. 

Posebno kada se imaju u vidu porazne činjenice o tome šta je sve Mostar izgubio u proteklim godinama u odsustvu angažmana Gradskog vijeća i uspostavljene poražavajuće prakse da se budžet građana Mostara troši netransparentno i sve protekle godine bez validne kontrole. Niz Neretvu su, u međuvremenu, nepovratno iscurile bezbrojne nerealizovane prilike za investiranje i razvoj. Propadale su ključne fabrike, poput Tvornice Aluminija, Fabrike duhana, dok se gradski budžet krčmio bez ikakve validne kontrole i učešća građana.

Ne mislim, dakle, ni da su za famozni “mostarski sporazum” nešto posebno bili zaslužni domaći lideri. 

Prije će biti da se čaša nestrpljenja prelila i u Briselu i u Vašingtonu, gdje je konačno pala odluka da se pitanje izbora u Mostaru mora dramatično brzo otkočiti, pa i po cijenu zavrtanja ruku ključnim političkim akterima. 

Sve u svemu, to je bila dobro izrežirana predstava za domaću i međunarodnu javnost, odavno umornu od Mostara i stanja u ovom gradu. 

Bakir Izetbegović i Dragan Čović potpisali su u Mostaru i obaveze vezane za izmjene Izbornog zakona, pri čemu su pred medijima - i jedan i drugi, na potpuno različit način iskazali i protumačili pristupe i očekivanja svojih stranaka. Čović tvrdo ostaje kod pristupa da favorizuje i brani jedino etnički model ”legitimnog zastupanja” kod izbora za člana Predsjedništva BiH i izbora delegata u Dom naroda, dok Izetbegović brani pristup “pomirbe etničkog i građanskog modela”, što pretpostavlja i provedbu svih nerealizovanih presuda evropskih i domaćih sudova. Kako će to biti moguće izvesti, ostaje tek da se vidi ali je dobro što rasprava te vrste ide pred državne parlamentarce. 

U Mostaru su, dakle, Izetbegović i Čović sebi zadali gotovo pa nemoguću misiju. Njen ishod, pojednostavljeno rečeno, treba da ponudi i odgovor na pitanje: 

Hoćemo li u Mostaru svjedočiti definitivnom utemeljenju etničkih podjela i reinkarnaciji neke vrste fantomske “Herceg- Bosne”, ili će mostarski model ponuditi formula za postupnu i punu reintegraciju države BiH? 

Autor je poznati mostarski novinar i društveni aktivista