Život počinje u šezdesetoj

Ovo što ćete sad pročitati nije šaljivo, nego krajnje, krajnje realno.

Piše: Ozren Kebo, Gracija

Život, ali stvarno, počinje u šezdesetoj.

Ili u sedamdesetoj.

Ili čak u osamdesetoj. Život počinje kad se nama ćefne. I kada shvatimo da ispred nas ne stoji ništa osim onih teških, gotovo nesavladivih prepreka u nama. Danas je tek jedno sigurno, da život ne počinje u dvadesetoj. Tada, eventualno, počinju pripreme (20) za pripreme (30) za pripreme (40) za pripreme (50) za život (60!).

To šta je zapravo život, ne zavisi od života samog, koliko od onog koji odgovara na postavljeno pitanje. Naša definicija života podliježe našem životnom dobu. I tu gotovo da nema izuzetka. Jedna vrijedna uposlenica Gracije kaže: “Kad sam imala dvadeset godina, mislila sam da ljudi od šezdeset ne postoje. Kada sam imala trideset, ljudi od pedeset činili su mi se kao vršnjaci. Sad sa 34 o šezdestogodišnjacima mislim kao o sretnicima kojima život tek počinje, jer su sve obaveze iz radnog vijeka završili i mogu početi da žive. A ljudi od dvadeset? Zar oni postoje? Ja više ne priznajem one mlađe od 1984. godišta. Oni su tek priprema za ljude.”

Ozren Kebo

Eto zašto ne može postojati ujednačena i validna definicija života. Ali može nešto drugo. Može se pomjeriti ona granica na kojoj se dodiruju i prožimaju mladost i zrelo doba, odnosno zrelo doba i starost. I njihove brojne, jedva primjetne međunijanse. U skladu s tim mijenjaju se i dominantni stereotipi. Nekada je štap bio vodeći simbol starosti. Danas su to – teretana, botoks, estetska hirurgija, planinarenje, čudotvorne kreme...

Nedavno je objavljena podsticajna vijest za sve one koji ne žele priznati diktat vremena i koji hoće da se i u kasnim godinama osjećaju svježe, čilo, razdragano, da ne kažemo mladalački. Uglavnom, informacija govori da godine nisu prepreka fizičkoj aktivnosti i da je najbolji dokaz toj tvrdnji 93-godišnji penzionisani stomatolog Charles Eugster. On je nedavno nastupio na takmičenju iz bodybuildinga i za nepunu minutu napravio 57 čučnjeva, 61 zgib i 48 trbušnjaka. Eugster se cijeloga života bavio sportom, ali neredovno, jer mu posao nije ostavljao mnogo slobodnog vremena. Kada je otišao u penziju, zasmetalo mu je što mu tijelo postaje debelo i mlohavo, pa je u 87. godini krenuo u teretanu. “Medicinsko čudo”, kako ga nazivaju liječnici, kaže: “Nikada nisam poželio preskočiti trening. Da biste izgradili mišiće, morate trenirati do stanja iscrpljenosti. Morate raditi ozbiljno do te mjere da vam mišići požele zaplakati.” Kad su ga pitali što ga motivira za tako naporne treninge, odgovorio je: “Želim da se za mnom okreću zgodne i seksi mlade 70-godišnjakinje na plaži!”

Šaljivo? Ne, nego krajnje, krajnje realno.

Amerika ima 300 miliona stanovnika, a 100 miliona je starije od 60 godina. Tih 60 plus ljudi na planeti je već više od milijarde. Posmatrati ih kao generaciju za koju je život završio je i surovo i nepraktično. Umjesto toga, doslovno je riječ o nadolazećoj snazi, kreativnoj i radnoj, koja još ima mnogo toga dati i reći, i sebi i drugima. Jedna od najčudesnijih pojava u svijetu kreativnosti je slavni brazilski arhitekta Oscar Niemeyer*, koji je gradio Braziliju, grad nastao u džungli, doslovno iz ničega. To je jedini moderni polis pod zaštitom Unesca. Niemeyer je još aktivan, svakodnevno radi u svom arhitektonskom studiju. Što ne bi bilo neobično kada se ne bi znalo da je rođen 1907. godine. Dakle, sada ih ima 105, svjetskoj je arhitekturi ostavio stotinu vrhunskih radova, ali i jednu znakovitu izjavu: “Moj je posao arhitektura i cijeli sam vijek proveo za crtaćom daskom, ali život je važniji od arhitekture. Važno je poboljšati ljudska bića.”

Da li u to poboljšanje spada i aktivni kreativni vijek do 105. godine, teško je reći. Ali ovaj svijet se mijenja, ništa od juče više ne važi danas. Što nije razlog za paniku, niti za kakav životni program u stilu – mijenjaj se da te vrijeme ne bi zgazilo. Uglavnom imamo izbor. Jedna od mogućnosti je ta da se mijenjamo s ostatkom planete. A druga, druga je također kreativna i originalna – odbijati promjene. Okoju nam je i okoju vam je to? Oni koji odaberu prvu opciju, nastoje se prilagoditi, pa ubrzano uče šta je internet, e-mail, CD, koji je u međuvremenu, za razliku od njih, izumro, smartphone, skype, wireless...

A drugi? Drugi su malo ponosniji i tvrdoglaviji, pa nastoje, kako je i red, svijet prilagoditi sebi. Oni ovako razmišljaju: živi smo, još postojimo, i dalje imamo tu neku penziju. A ako još i djeca šta pripomognu, onda imamo i potrošačku moć. Pa nek se globalna ekonomija prilagodi nama. I šta se desilo? Industrija zabave, taj nemilosrdni žrvanj koji modernu tehniku odbacuje nakon maksimalno dvije godine, u Velikoj je Britaniji otkrila potrošački potencijal te 80 plus generacije, pa isključivo za njih u proizvodnju vratila jedno prahistorijsko čudo, mnogi se od vas neće sjetiti ni kako izgleda ni čemu služi, ali evo, za one boljeg pamćenja recimo da se zove – kasetofon. I prodali su ih već nekoliko hiljada.

Tako to rade zajebane generacije. Dakle, vi divni stari ljudi, ne dajte se inovacijama i modernitetima. Imate pravo živjeti u svom svijetu, a i sve ostale koji vam se sada eventualno rugaju čeka isto. Zato – samo čvrsto. Ne dajte mrskom neprijatelju ni pedalj vašeg života. Živio kasetofon! Živjeli Žarko Dančuo, Zdenka Vučković, Elvira Voća, Ivica Šerfezi, Drago Diklić, Zaim Imamović, Safet Isović, Himzo Polovina, 4M i ostale nezaboravne zvijezde vaše mladosti. A i starosti, sad kad je stari dobri kasetaš ponovo tu...

*Oscar Niemeyer preminuo je prošle godine.