Zašto psi napadaju druge životinje

Napadi pasa na druge životinje, poput nedavnog napada na kengure u Pionirskoj dolini, nisu rijetki. Međutim, kako i zašto dolazi do takvih slučajeva?

Scena psa kako lovi mačku već je postala arhetip, ali ona odlično objašnjava lovačke nagone psećih predaka koji se tu i tamo javljaju kod domaćih pasa. Dakle, nije ništa novo da psi progone neku drugu životinju. To im je u genima. Postoji i čitava FCI grupa pasa koji se koriste samo za tu namjenu (6. grupa - goniči, krvosljednici i srodne pasmine). Ipak, rijetko se desi da pas ubije plijen koji progoni (izuzetak su dogo argentino i slični primitivni lovci, kojima je nagrada dio plijena). Naravno, može se desiti i da pas ubije neku životinju u igri te nisu rijetki slučajevi da pas upadne u kokošinjac i, igrajući se, pobije sve kokoši. Ne treba zaboraviti i psihologiju čopora te ako jedan pas jurne za nekom životinjom - svi ostali će ga slijediti. A tada već mogu nastati problemi.

Drugi slučajevi napada pasa na druge životinje dešavaju se u slučajevima kada pas brani svoju teritoriju, ukoliko je preplašen, napadnut, brani svoje mlade i sl. Dakle, radi se o sasvim normalnom ponašanju psa, gdje do napada dođe tek nakon što napadnuta životinja ili osoba ignoriše sva upozorenja koja pas šalje. 

Borbe pasa sa drugim životinjama

Kao i u svemu ostalom, do problema dolazi sa uplitanjem ljudskog faktora. Stoljećima su jedan od najpopularnijih oblika zabave bile borbe pasa između sebe, ali i sa drugim životinjama.  Još su stari Asirci sa sobom vodili pse u rat, a u pauzama su ih trenirali na drugim životinjama.

Postoji i predanje da je Aleksandar Veliki svog epirskog molosa (jedan od pasa koje je njegova majka dovela sa sobom kao miraz, direktni predak šarplaninca) u Indiji ukrstio sa pretkom tibetskog mastifa. Štene tih pasa je uspjelo da u borbi pobijedi slona. Pas je skakao oko slona sve dok ga nije izmorio i ubio.  

Stari Rimljani su u svojim arenama kao gladijatore koristili i pse (napuljske mastife), a sve do 19. stoljeća jedan od omiljenih sportova u Velikoj Britaniji bile su borbe pasa i drugih životinja.  Psi su se tukli između sebe (dog baiting), morali da ubiju što više pacova za što manje vremena (rat baiting) ili su se borili protiv medvjeda (bear baiting). Ove posljednje borbe su vrlo brzo prekinute, jer su medvjedi postali jako rijetki i skupi. Nažalost, ovakve borbe se i danas odvijaju u Pakistanu, Afganistanu i još nekim krajevima Srednjeg istoka i Rusije.

Današnji psi su strvinari, a ne lovci

Dakle, pas će, ukoliko je na to naučen, bez razloga napasti na drugu životinju samo kako bi udovoljio svom gospodaru. U prirodi se bezrazložan i neisprovociran napad nikad neće desiti. Također, psi ostavljeni u divljini najčešće uginu od gladi ukoliko ne pronađu neki izvor hrane, budući da su gotovo nesposobni da sami sebi ulove plijen. Današnji psi su više strvinari nego lovci.

Sve u svemu, psihički zdrav pas može nekada pojuriti mačku, napasti neku drugu životinju ukoliko zađe na njegovu teritoriju ili se na neki drugi način osjeti ogroženim od nje - ali je sigurno neće napasti bez razloga i bez prethodne opomene. Vlasnički psi mogu biti izuzetak - ovisno od toga šta ih je njihov vlasnik naučio.