Uputstvo novinarima: Kako pisati o Balkanu?

Uputstvo novinarima sa Zapada o tome kako da pišu o Balkanu objavljeno na magazinu Balkanist preveo Srećko Sekeljić za Blog B92.

Počnite sa nekim dramatičnim, nejasno opasnim prizorom. Na primjer, tamo gdje “okomite litice strmoglavo hitaju direktno u more”, gdje zjape “vampirske čeljusti krečnjačkih vrhova”, ili gdje je “ljepota nadahnuta opasnošću”. Čak i u ovoj eri euro-atlanskih integracija, opisi Balkana bi još uvijek trebalo da zadrže utisak teške slutnje, ili još bolje, zla. Planine regiona su “proklete”. Predio izgleda kao da je “njegovu površinu bog izrovao sopstvenim noktima”. Njegova topografija izgleda kao “đavolja rabota”. Ili:

“Biblijska dolina suhih kostiju, možete zamisliti, leži negde između Knina i Obrovca”.

Obavezno postavite sebe, novinara sa Zapada, u sam centar priče.

Uključite anegdote o tome kako ste bili vezani za sjedište aviona neke bog-zna-koje kompanije iz regiona dok ovaj nezgrapno slijeće na preusku pistu. Opišite golu stravu koju osjećate u društvu vašeg vozača mrkog pogleda, koji bahato zanosi oko slijepih krivina na smrtonosnim planinskim putevima. Priznajte da sebe zatičete kako sa nelagodom procjenjujete godište svakog lokalnog muškarca koga sretnete, nervozno se pitajući da li je on ikada nosio oružje u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, ili na Kosovu.

Nasuprot tome, lokalci će izgledati neustrašivo i rasterećeno, potpuno zadovoljno u svom siromaštvu. Sada bi već trebalo da opisujete nasmijane seljake koji pokraj puta nude plastične čaše pune malina, ili ženu sa maramom na glavi koja revnosno uzbrdo nosi teške kofe sira kako bi ih prodala na pijaci. Možete opisati gostoprimive seljane koji vas zalivaju domaćom rakijom (“vrsta žestog pića koje se pravi od destilisanog voća”, objasnićete), ili u gradovima, entuzijastične univerzitetske studente koji, uprkos astronomskoj stopi nezaposlenosti, idu u “skrivene, zadimljene klubove” i plešu do zore u gradu koga možete proglasiti “novim Berlinom”.

Dalje, treba da pomenete kako vam je u ovoj “prijateljskoj” i “vibrantnoj” atmosferi teško da zamislite da je toliko “varvarstva” ili “krvoprolića” zadesilo region tako nedavno.

Rat, za koji možete upozoriti čitaoce da je previše osjetljiva tema za poslovično strastvene lokalce, bio je “natopljen krvlju”; sukobi su bili “krvavi”. Vjerovatno ćete ponoviti da je Winston Churchil jednom rekao kako Balkan proizvodi više istorije nego što može da konzumira. A skorašnja istorija Balkana, možete posvjedočiti, ispisana je krvlju. Konačno, upravo je raspad Jugoslavije čovječanstvu podario termin “etničko čišćenje”.

Možda ćete željeti da ponovite ono što je “ekspert” za Balkan, Tim Judah, rekao o Jugoslaviji: da je to bila “plemenita ideja”. Grupisanje slovenskih naroda koji govore isti jezik u jedinstvenu zemlju (zaboravite za sada Albance i njihov dosadni jezik, samo će zakomplikovati vašu ekspertsku analizu) je, prema vašem ekspertskom mišljenju, imalo smisla. Ali je propalo u praksi, ruku pod ruku sa čitavim projektom komunizma u 20. vijeku.

Možete reći da je Jugoslavija “nestala” ili je bila “zahvaćena” ratom, kao da je u pitanju nekakav nekontrolisani požar, kao da u njemu nije bilo aktivnih i odgovornih djelatnika. Budući da ste novinar, ekspert za Balkan, već znate da bi sva objašnjenja koja uključuju “vjekovne mržnje” trebalo odbaciti kao tezu koja je “prevaziđena još 1998.” Jugoslavija se prosto “raspala” ili “dezintegrisala” zato što je važno zamaskirati činjenicu da su neki od stvarnih inspiratora “bratoubilačkog krvoprolića” još uvijek na vlasti.

Kao novinar sa Zapada koji piše o današnjem Balkanu, od vas se očekuje da hvalite te iste ratne kriminalce: zato što u Belgiji poziraju za fotografisanje sa bivšim neprijateljima, potpisuju neefektivne “istorijske” sporazume, i izražavaju kakvo-takvo interesovanje za pridruživanje EU, što eurokrate ubrajaju u sopstvene uspehe.

Ali posebno bi ih trebalo hvaliti zato što su postali sličniji vama (“Evropljanima”), uzdržavanjem od varvarizma, te zato što se više ne ponašaju kao prokleti Balkanci.

Ipak, moramo naglasiti da će vijesti o ovom “napretku” razočarati neke od vaših čitalaca i kolega. Žalbe su već podnesene. Dubrovnik danas izgleda “previše čisto”. Jelovnici restorana u nekim od poželjnijih svratišta u regionu sada su “suviše prefinjeni”. Porto Montenegro je “previše nalickan”. Njegovim “fensi hotelima” sada “nedostaje duša”. Ova mjesta su postala previše evropska i samim tim nekako nedovoljno “balkanska”.

Zato ohrabrite vaše uznemirene čitaoce da je, uprkos svemu, region i dalje ostao mjestimično neispoliran i nenašminkan te da, poslije Hrvatske i Slovenije, teško da će biti novih učlanjenja u prefinjenu “EU porodicu” -- još barem desetak turističkih sezona.