Japan(ci) mojim očima – nekad i sad (blog)

U nastavku prenosimo najnoviji literarni post sa hrvatskog bloga Pollitika, poznatog internet aktiviste Marka Rakara. 

Što sam – kao dječak iz Dubrave – znao (i mogao znati) o Japanu. Ništa. Osim udaranja šakom po letvama ukradenim iz obližnje Tvornice autobusa uz istočnjačke krikove, te lomljenja glavom komada stiropora uz uzvik "aaa-Ca" ukradenim iz crtića. To je otprilike bilo to.

Poslije sam u školi naučio da je Japan daleka otočna daleka zemlja, da vole raditi i da imaju kose oči. Naučio sam da su tamo bačene dvije atomske bombe i da su se voljeli avionima zabijati u brodove. Obavezna je lektira bila "Sadako hoće živjeti" – koja je savijala nekakvih tisuću ždralova od papira i skoro uspjela. Knjiga je bila tužna. Prije nje sam Japan zamišljao kao neku veliku zelenu livadu, a knjiga je opisivala djecu kako traže čavle po ruševinama. Zbunjivalo me to.

Kroz godine naučio sam svašta o Japanu. Od čitanja Shoguna, otkrivanja haiku poezije, pa do uživanja u japanskim pjesmama u Kill Billu. Prije par godina me oduševio film Izgubljeni u prijevodu (Lost in Translation) čija se cijela radnja odvija u Japanu. Sve više sam percipirao Japance kao vrlo otvoren narod – usprkos nevjerojatno staroj kulturi – vrlo pristojan, znatiželjan, sramežljiv – i nekih nama čvrstih, ponekad i nerazumljivih kodeksa ponašanja. Onaj stav da su kruti radoholičari i sumanute kamikaze definitivno je nestao. Naučio sam i da lijepo iskazuju tugu i da imaju dan kada se sjećaju žrtava atomskih bombi. A naučio sam i da imaju poprilično zanimljiv pogled na seks i sve u vezi toga, te meni totalno neshvatljive tabue.

Otkrio sam pisca – Haruki Murakami – i pročitao sve što je prevedeno na hrvatski. Približio mi je suvremeni Japan "malog čovjeka". Još su mi se više svidjeli. Danas ih često vidim po Zagrebu, kao turiste. Uvijek nasmijani, srdačni, uvijek s planom grada u ruci. Dolaze vrlo dobro pripremljeni i nisam ih još vidio ljutite. Mašu se i smiju čak i kada ih gnjavimo dok se penjemo Radićevom prema Markovu trgu i protestiramo.

Svi ovih dana pratimo posljedice potresa u Japanu. Ono što je mene najviše kosnulo to je kako ljudi civilizirano prihvaćaju što ih je snašlo. Ne tupo – nego mirno, a opet iskreno i otvoreno pokazuju tugu. Zašto sve ovo pričam? Zbog neobičnog spleta okolnosti.

1. U pripremama za subotnji prosvjed u Zagrebu – pojavila se ideja da kolona zastane pred veleposlanstvom Japana i iskaže poštovanje minutom šutnje. Iako sam drukao koliko sam mogao za taj prijedlog – malo me bilo i strah - da će u realizaciji to ispasti patetično ili traljavo, da ljudi neće shvatiti zašto smo zastali i da ih se neće dati utišati. Bio sam totalno u krivu. Ljudi su brzo shvatili zašto smo se zaustavili, oni bučniji su se utišali i sve je ispalo prilično potresno. Najveći prosvjed – a svi stoje bez riječi s dignutim svijećama i upaljačima.

2. Netko je to (tehnički prilično loše) snimio i stavio na youtube. Pritom je pametno preveo naslov i na engleski. http://www.youtube.com/watch?v=OS6-YMzPWsE - i, što se događa? Japanci – usprkos svojoj tuzi posjećuju tu stranicu i gledaju snimak (trenutno preko 58.000 gledanja) – i upisuju svoje rečenice. Onim svojim japanskim črčkama. Na engleskom. Unose te svoje engleske rečenice u razne on-line prevoditelje i ostavljaju poruke na smiješnom hrvatskom. Zahvaljuju.

3. Nakon posla danas (16. ožujka) šetam po Trgu (bana Jelačića, Zagreb) i vidim Japanku. Kako znam da je Japanka? Jednostavno.

Osim duge crne kose, crnih očiju i najmodernijeg foto-aparata imala je... nacrtanu hrvatsku trobojnicu na obrazu.

:(