Zvijezda predstave 'Ja, mahaluša' napustila BiH: Živim na farmi, uzgajam povrće...

Otkriva kako ne provodi toliko vremena na sceni koliko u bašti, o čemu svjedoče fotografije s njenog porodičnog imanja

Glumica Nela Đenisijević nekoliko mjeseci s porodicom živi u Belgiji. Nakon velikog uspjeha, koji je kao glavna protagonistkinja postigla s timom hit predstave Ja, mahaluša, s kojom je igrala u svim salama, ne samo u BiH i regiji već i na gotovo svim kontinentima u kojima živi naš svijet, Nela je najavila da će na jedno vrijeme napustiti rodno Sarajevo i sa suprugom s kojim ima sina skrasiti se u njegovoj rodnoj Belgiji.

Thomas Delau je nekoliko godina proveo u Bosni i Hercegovini, radeći s djecom, mladima i odraslima, pokušavajući kroz svoju terapeutsku organizaciju Crea Thera International, koju je vodio sve ovo vrijeme, pomoći ljudima širom naše zemlje. U Srebrenici naročito dugo neće zaboraviti sve dobro što je ovaj Belgijanac učinio za njihov grad i ljude.

A, onda je došlo vrijeme da Thomas realizira novi izazov, pomogne sirijskim izbjeglicama i drugima u potrebi, koji od prošle godine dolaze u Evropu u potrazi za boljim životom. Nela, je odlučila podržati supruga i biti uz svoju porodicu.

„Prošlo je otprilike pola godine kako moja porodica živi u Belgiji. Moj Thomas je iz Bosne otišao s dvije zahvalnice, jedna od Opštine Srebrenica, a druga od Odjela Dječije psihijatrije KCUS-a. Osam godina je radio i živio tu, davao se maksimalno i mogu vam reći da tim tempom nastavlja i ovdje. Cijelo ljeto je volontirao u tranzitnom centu za izbjeglice u mjestu Sijsele. To je kamp u kojem svoj dalji put i razmještaj čekaju ljudi iz Sirije, Afganistana, Iraka, Somalije, pa čak i Kosova. Vrlo smjelo je organizirao muzičke sesije za ljude s različitih kontinenata, iz različitih kultura, različitog obrazovanja.

Moram reći da Belgija zaista nudi pristojne uslove za boravak ljudima koji su se, to znamo zahvaljujući medijima, napatili prolazeći kroz neke druge zemlje u kojima im se ne nudi više od šatora. Tako je moj Thomas bio pozvan za Bajram u izbjeglički kamp. Jedan čovjek iz Afganistana, koji je ovdje sam i bez porodice, provodio je dane posta svraćajući na Thomasove sesije, a onda ga i pozvao na bajramsku kafu. Šta da kažem osim da sam ponosna, i da sam tu da podržim Thomasa onako kako mogu. A to je da radim na sebi, vodim računa o porodici, da dijete vozim u i iz školice, i evo da ga ovako hvalim”, kaže Nela, dodajući kako će njen suprug koncem septembra u Ghentu održati govor pred Antropozofskom zajednicom pedagoga Flandrije.

„Antropozofija je životni pravac koji je u porodici Deleu prisutan već drugu generaciju. Moj svekar, Christiaan, već je jednom bio sagovornik vašeg magazina, kada je jednom prilikom boravio u Sarajevu kao gost predavač. On je jedan od pionira Steiner pedagogije u Belgiji. Zajedno s Thomasovom pokojnom majkom, bio je jedan od osnivača “Guedo Geselle Steiner škole” u Brizu.

Poenta takvog životnog i pedagoškog pristupa je povratak čovjeka prirodi, povratak bratstvu s ostatkom ljudske rase, njegovanjem dubokog poštovanja prema slobodi koju svako živo biće zaslužuje kao dio zajedničkog univerzuma. Tako sam i ja, dolaskom ovamo, i živeći pod krovom porodične kuće koja prakticira takvu vrstu životnih stavova, poprilično omekšala onaj svoj sarajevski borbeni gard, ono stanje pripravnosti koje nosimo 24 sata u sebi, prikriveno sa mnogo humora i emocija na rubu histerije. Što bi rekao pjesnik Merlin, smijehom strah pokrijem uvijek. Tako se nekako, čini mi se, živi kod nas. I koštalo me je mnogo rada na sebi da prihvatim mjeru stvari ove sredine. I od srca uživam u onome što bih možda nekada nazvala dosadom.“

Nela posljednjih mjeseci, priča kroz smijeh, ne provodi toliko vremena na sceni koliko u bašti:

„Vjerovali ili ne, ja vam živim na pravoj maloj samoodrživoj farmi. Imam nekoliko koka nosilja, zečeve, mačke, uzgajam cveklu, tikvu, tikvicu, prasu, salatu, rukolu i krastavce. I to je za mene jedan nov i neponovljiv osjećaj. Da nešto što si plijevio, zalijevao, prekopavao, pokrivao, ubereš i staviš svojim najbližima na tanjir. Nekad se znam u šest ujutru iskrasti u baštu i posmatrati sve to. Čudo Božije.“

Nela nema vozačku dozvolu te je na novoj adresi otkrila sve čari prevoza biciklom, piše Azra.

„Moje prevozno sredstvo je bicikl, i to s djetetom u sjedalici, što po kišnim jutrima i nije jednostavno. I nikakav ti fitnes više ne treba, kad nabereš 30 kilometara u danu. Osim tih aktivnosti i obaveza oko porodice i bašte, naravno da radim i na sebi i svojoj umjetnosti. Najvažnije mi je da proces nostrifikacije obrazovanja uspješno privedem kraju. Uporedo završavam drugi stepen jezika, koji je u našem regionu holandski, a od januara krećem i na francuski. Za nekoliko dana izlazim i na audiciju za jedan krasan muzički projekt, pa vidjet ćemo. Riječ je o klasici, nešto što bi me kao vokal angažiralo u materijalu kao što su Hendl i Bah. Ne bježim od promjene, od nove sebe, od pohađanja nastave, od predstavljanja ljudima koji nikad nisu čuli za mene i kojima moje ime ništa ne znači. I radujem se nekim novim dolascima i posjetama Bosni“, poručuje na kraju Nela.