U posjeti kod svojih

Važno mi je napomenuti, i sebe u to uvjeriti, jer nakon Nonine smrti više nisam htio obilaziti grobove.

Prvenstveno, nisam htio obilaziti njezin grob, zato što mi je ta smrt bila neprihvatljiva, ili mi je neprihvatljivo bilo to što umjesto nje, s kojom sam obilazio groblja, dobivam njezin grob, da ga obilazim.

Ta trampa žive None za Nonin grob, na koju sam racionalno morao pristati, jer drugog izbora nisam ni imao, bila je emocionalno neprihvatljiva. Pa kako nisam njoj dolazio, nisam mogao ići ni drugima, sa čijom sam se grobnošću odavno već bio srodio. A i ne bih da me ti grobovi i na što obavezuju. Ne želim brigu o njima.

Na Barama, na rodnom groblju

I, eto, ipak sam došao. Stojim ispred dviju crnih mramornih ploča, u drugom redu do puta.

Na lijevoj je upisano ime Franje Rejca i godine: 1897. i 1972. Na desnoj, Olga Rejc i 1905. i 1986. Iznad oba imena znak je križa, strog i jednostavan. Iako su oboje živjeli bez Boga, i umirali bez vjere i svećeničke utjehe, podrazumijevalo se da će biti pokopani na katoličkoj parceli i pod znakom katoličkog križa. Njemu je, možda, bilo i svejedno, ali Nona je držala do takve simboličke identifikacije. Htjela je da se zna tko je i što je, dok je njezin odnos s Bogom njena privatna stvar.

Taj križ prije je bio znak koji bi od nje trebao odagnati sve što ona nije, nego što bi govorio o onome što ona jest.

Nadgrobnik je podizan nakon Nonetove smrti. Nije to bila klasična grobnica, kakve su uobičajene po Dalmaciji, a onda i u Dubrovniku iz kojeg je njezina grobljanskost potekla, s betonskim ili kamenim nišama, na koje se polažu mrtvi, nego dvostruki zemljani grob, nad kojim je postavljen mramorni nadgrobnik u obliku dviju mramornih ploča, položenih na mramorno-betonsku konstrukciju, koja ih izravnava u odnosu na kosinu brda. U osnovi, riječ je svojevrsnoj imitaciji one dalmatinske grobnice, koje se Nona grozila.

Bare su, kako im ime kaže, vlažan, mokar i voden kraj, pa još od vodonepropusne ilovače. U betonske grobnice, zamišljala je, prodire voda, tako da se ubrzo i mrtvi nađu pod vodom. Užasavala ju je pomisao da će se njezino tijelo raspadati u vodi. Pa je tako poželjela zemljani grob.

Spomenik je podizan devet mjeseci nakon Nonetove smrti, u rano ljeto 1973. Na lijevu ploču tada su urezani njegovo ime i križ, dok je desna ostala prazna. Nije razumjela ljude, kakvih je bivalo sve više, koji za života u kamen upisuju svoja imena. I još ispod imena godinu rođenja i crticu, tako da se budući klesar previše ne muči kada natpis bude trebalo privesti cjelini njihove sudbine. Ona je svoju ploču ostavila praznu, pa bi je samo prebrisala mokrom krpom, tako da ju, zlu ne trebalo, dočeka čista.

Spomenik je bio skup - dizao se za njega i nekakav kredit - premda bi došlo još skuplje da je građena prava grobnica, s unutrašnjom betonskom konstrukcijom i nišama za pokojnike. Ali Nona i majka bile su zadovoljne klesarskim radom. Nisam se na vrijeme raspitao za njegovo ime, a vremena su bila kada se majstori više nisu potpisivali na svoje radove, tako da više nemam od koga doznati tko je gradio naš nadgrobnik. Ali kako god se zvao, dobro je obavio svoj posao: četrdeset i pet godina nakon postavljanja mramorna konstrukcija još uvijek djeluje čvrsto i stabilno.

Istina, šavovi na Nonetovoj strani su se malo rašili, mramorni dijelovi su se razišli, jedna je rubna pločica napukla, sve zato što je preko njega u grob prije šest godina legla i njegova kći.

Možda se prije povratka ploče zemlja nad njom nije dovoljno slegla, možda grobari nisu najurednije obavili svoj posao, a možda se, vjerojatnije, radi o tome da četrdesetogodišnja konstrukcija nije mogla tek tako podnijeti novo kopanje. Stres je i za grob i za nadgrobnik kada se remeti njihov mir pa se zakopava novi stanar. U tom su smislu one velike i prostrane betonske grobnice s nišama pogodnije i izdržljivije. Samo se pomjeri gornja ploča, skine se poklopac, i novi se mrtvi gurne u njegovu nišu, te se po povratku ploče procjepi i šavovi između ploča popune silikonom da se pri raspadanju mrtvog tijela naokolo ne širi neugodan vonj.

Ali, ipak, groblja imaju neki vrlo poseban vonj, kakav se drugdje ne osjeća. Što to vonja? Trebalo bi to istražiti tokom ovog putopisa ili na kraju svih ovih sarajevskih grobljanskih hodnji. Forenzika mirisa najosjetljiviji je dio posla. Lako se za mrtve vezujemo, pa iz svoga lagano prelazimo u njihov svijet i vraćamo se natrag pri izlasku s groblja, samo nas misao o njihovom vonju plaši.

Stojim tako iznad njihove dvije ploče, dugo nitko nije dolazio, u bijeloj kamenoj vazi, načinjenoj kod istog klesara, sa spužvom u koju se zabadaju cvjetovi, ničega nema, samo latica kišnice, pet-šest ustajalih gutljaja i ništa više. A dolje, uz vazu, tri prastare, osušene stabke.

Provjeravam, nije ruža, jer nema ostataka trnja, možda je gladiola, možda karanfil, možda neki treći grobljanski cvijet, položen tu jako davno, za Svisvete ili mjesecima, možda i koju godinu ranije. Mislim tko im je mogao dolaziti, i ne sjetim se nikoga. Nemaju njih dvoje više nikoga u ovom gradu tko bi im palio svijeće i donosio cvijeće. Nikoga tko bi ih se uopće i sjećao. Takva je logika prolaznosti vremena.

Nakon četrdeset i šest njegovih i trideset i dvije njezine mrtve godine, a onda i jednoga rata koji je njihovo pleme raspuhao po svijetu, njihova imena su u ovome gradu daleki etnološki trag, mnogo dalji od imena sa stećaka i od tobožnjih patarena, na čije se živo postojanje pozivaju ovovremene sarajevske gazde. I neka se pozivaju, svakome trebaju njegovi Ivica i Marica, Kraljević Marko i Mačak u čizmama. Za sve to mene više nije briga. Ja stojim nad ovim grobom, nad njih dvoje i njihova dva imena, i pomalo me grize savjest.

Onoj trećoj, Javorki Rejc, njihovoj kćeri, a majci mojoj, koja je kao uljez i remetilački faktor treća legla u ovaj grob za dvoje, netko bi, možda, i došao. Nje se sjećaju, tek je peta godina prošla, ali kako će kad joj ime nije urezano u kamen? I neće ni biti, jer bi to ime kvarilo savršenu grafičku ravnotežu između dva imena i dva križa na dvije susjedne ploče, a njoj je, mojoj nesretnoj majci, koja je samu sebe pod starost bodrila da će živjeti sto godina, danas je ionako svejedno. Cijeli je život bila višak. Rodila se nakon vremena i preko reda.

 Usred rata, kada nikome nije bilo do rađanja. Rodila se iz straha od pobačaja, koji se prema zakonima ultrakatoličke Nezavisne Države Hrvatske kažnjavao smrću, i nije bila voljena. I nije učinila ništa da je zavole. Nije umjela. Bila je samoživa, i nesretna u svojoj samoživosti. Nikome nije trebala, kao što ni ja nisam trebao njoj.

Rodio sam se iz kaprica i iz uvjerenja da će, nakon što me rodi, svijetu postati važnija. A nije postala, nego je i dalje bila višak. I što bi joj sad značilo da potražim klesara koji će joj urezati ime u ploču ispod imena Franje Rejca, drukčijim fontom i drugom veličinom slova, tako da sasvim pokvari grafičku ljepotu ovoga mjesta?

A njih dvoje, čija imena pišu, tu leže kao što bi ležali na ona dva kreveta svoje bračne sobe, koji su sada u Puli. I sam nadgrobnik mi se prvi put takav čini: kao krevet za dvoje, kao da je poluapstraktni prikaz onoga što je ovom mjestu i ovoj smrti prethodilo.

Naglabam o svemu tome da me ne bi dalje mučila savjest. Naime, prvi mi je put na um palo da sam im, svim troma, trebao donijeti cvijeće. Onako kako su ga oni donosili svojim mrtvima, onako kako ga je Nona, zajedno sa mnom, godinama donosila Nonetu, pa ga je Javorka, istina mnogo rjeđe, sama donosila Nonetu i meni, a ja sam sebi obećao da ga nikad neću donositi. Ali sad sam, eto, tu, bez cvijeća i ne znam što da radim, osim što već neko vrijeme milujem toplu kamenu ploču, jednu pa drugu, koja je svojim crnilom privukla i prikupila toplinu travanjskog sunca, tako da je ovaj grob suprotan smislu smrti. Topliji od živoga ljudskog tijela, ugrijan suncem, on grije prste kojima prethodno nije bilo hladno, ali im svejedno prija ta nova, posve nenadana toplina.

Je li to posljednje što će njih troje za mene učiniti? Za danas, vjerojatno, jest. Ustajem, i bez mira u sebi nastavljam put po groblju. Još jednom ću se vratiti do njih i još jednom ću spustiti dlan na ploču, ali to više neće biti to. Smrt ne voli ponavljanja.