Zemaljski muzej, zemlja i država

Ja sam jedan od onih koji voli svakojake liste. Jedna od mojih najdražihje ona u knjizi Dr. Moritza Levyja Sefardi u Bosni, izdatoj 1911., koja sadrži ''droge i lijekove'' bosanske narodne medicine.

''Nismo požalili truda pa smo otvorili poklopce drvenih kutija, koje su od starosti požutjele; apotekar je stavio na raspolaganje spisak lijekova koji po njegovom navodu potječe od njegovog pradjeda'', piše Dr. Levy.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Na tom spisku imena droga i lijekova su ''zabilježena hebrejskim kurzivnim pismom na pogrejšnom turskom i talijanskom jeziku'', a tu i tamo se navodi i njihova upotreba. Tako se recimo može naučiti da se Lapis infernalisna turskom zove džehenem-tači, i da se upotrebljavao za otekline i kurje oči. Dženehem-tači je zapravo srebrni nitrat, kemikalija bez kojeg bi (starinska) fotografija bila nemoguća. Ima tu i Semen cydoniae, iliti sjemenke od dunje, koje se koristi ''protiv brazgotina na prsnoj bradavici; razrijedi se u vodi i stavlja na ranu.''

Na spisku je i nešto što se zove Spica indica, iliti sumbul indi, što se ''pomiješano sa šafranom i ružičnom vodom upotrebljava...za priređivanje stanovitog mastila, kojim su hodže običavale pisati amulete.'' A ima i Cautharis (zapravo cantharis), tj. španska mušica, koja bi u Sarajevu mogla biti korisna i dan danas, pošto je ''lijek protiv ujeda pasa''--na ranu se metne ''toliko muha koliki je broj ostavljenih zubnih tragova.''

Dr. Levy pominje i ''praznovjerje—kada ljubavnik daje djevojci da pojede jednu španku muhu, ona se mora u njega zaljubiti.''

Ideja Ivana Frane Jukića

Dr. Levy—sarajevsko dijete i bečki student--je Sefarde u Bosni napisao na njemačkom i izdao u Beču, u doba kad je Austro-Ugarska u Bosnu donosila onaj model nauke i historije koji se zasniva na skupljanju podataka, njihovoj katalogizaciji i institucionalnoj organizaciji. U takvom modelu, institucija muzeja je ne samo neophodna, nego i središnja, pa je upravo tzv. Švabo 1888. osnovao Zemaljski muzej za Bosnu i Herzegovinu (Landes Museum für Bosnien und Herzegovina). Originalna ideja za osnivanje takvog muzeja je, međutim, potekla od Ivana Frane Jukića, bosanskog franjevca, pokretača časopisa ''Bosanski prijatelj'', autora knjiga  ''Narodne piesme bosanske i hercegovačke'' i ''Zemljopis i poviesnica Bosne'', lika koji se nalazi na poštanskim markicama Bosne i Hercegovine, kao i na novčanici od 1 KM.

Muzej se 1913. preselio na Marin dvor, u onu divnu zgradu koju je projektovao Karlo Paržik, sahranjen na Koševu, koji također uradio Narodno pozorište, Evangeličku crkvu (danas Akademija likovnih umjetnosti), Sinagogu, Šerijatsku sudačku školu (danas Fakultet islamskih nauka), kao i crkvu Svetog Josipa, u koju sam ja nekad išao sa teta-Jozefinom da se pozdravim i popijem kafu sa dobrim don Lukom.

Muzej je imao Odjeljenje za arheologiju, Odjeljenje za prirodne nauke, Odjeljenje za etnologiju, bogatu biblioteku i botanički vrt. Generacije školaraca, kao i svijeta spontano zainteresovanog za historiju raznovrsnog života u Bosni i Hercegovini, prošle su kroz taj muzej. U ovom trenutku mogu sebi da predstavim stare čamce i komade rimskih ruševina koji su bili kod samog ulaza, kao i skočimiša u pandžama neke ptice grabljivice u dijelu muzeja sa prepariranim životinjama. U tom muzeju je Derviš Korkut radio kao kustos u doba kad je od fašista skrivao sarajevske Jevreje i Hagadu. U taj muzej se zaputi ilegalac u filmu Valter brani Sarajevo nakon što u Apoteci niže Latinske ćuprije primi poruku da ga prate gestapovci. Tu se ilegalac pravi da gleda prastari čamac u staklenoj vitirini, a onda izmakne gestapovcima nakon što grupa srednjoškolaca upadne u muzej i stvori haos (''Jelena, što više galame! Omere, pokrivaj stepenište!'') koji je zapravo, sa odgodom skontaju gestapovci, ''Valterovo maslo''. U taj muzej sam sa školom, ili bez nje, išao i ja. Obožavao sam bajkovite šumske scene iza stakla, u kojima su mnogobrojne staklenooke zvijeri, koje bi u pravoj šumi jedna od druge bezglavo bježale, stajale na kvadratnom metru prostora, zauvijek paralizovane. Bojao sam se etnografskih lutaka u narodnim nošnjama, a barem sam se jednom u botaničkoj bašti sa curom pofatao.

Zemlja prethodi i nadživljava državu

Svi mi, k'o fol, znamo šta čini državu, ali šta čini zemlju? Minimalni uslov da se neka teritorija zove zemljom je da na njoj neko živi, već barem neko vrijeme. Potrebna je i izvjesna doza zajedničkog iskustva, uključujući i zajedničku prošlost. Potrebna je mreža medjusobno povezanih ljudskih sudbina, kao što je potrebno i znanje o načinima na koji su te ljudske sudbine povezane. Država (akobogda) funkcioniše, zemlja živi. Zemlja prethodi i nadživljava državu.

Ono što ja volim Dr. Levyjevom spisku ''droga i lijekova'' je da sadrži mnogo više od kataloških informacija: tu hodže mirišljavim mastilom pišu amulete, tu dojilje mažu svoje oglodane bradavice, tu hohštapleri podmeću afrodizijak naivnim djevojkama, tu psi, kao i dan danas, grizu nevine prolaznika. Iz potrebe za sistematskom organizacijom informacija iščilila se mala riznica ljudskog iskustva, svjedočanstvo o prethodnom življenju iz kojeg smo onomad polako krenuli do ovog sadašnjeg. Ta mala riznica je postala neprocjenjiva genocidnom eliminacijom Jevreja, za koju su paljenje knjiga, zatvaranje muzeja i sistematsko uništavanje prošlosti bili neophodni.

Zemaljski muzej je zatvoren evo već par godina, čami bez grijanja i struje. Propada kolekcija od par miliona uzoraka i eksponata, dok diljem Bosne i Hercegovine djeca bez zadrške šaraju po stećcima ili, lako je moguće, lože drvene kutije požutjele od starosti i sve to blago koje bi u njima moglo biti. Ne znaju, bezbeli, šta je sve to i čemu uopšte služi, pošto nemaju gdje i kako naučiti.
Da se ne lažemo: kraj Zemaljskog muzeja je početak kraja Bosne i Hercegovine. Jednačina u kojoj je Muzej jedan od ključnih faktora u čitavom državnom projektu je jednostavna: Država koja ne poznaje svoju zemlju teško će opstati. Država koja ne želi da zna išta o zemlji na čijoj je grbači narasla nema nikakve šanse za opstanak. Bez Zemaljskog muzeja i onoga što on predstavlja, Bosna i Hercegovina je slabašna tvorevina zasnovana na dubokoj vjeri u neznanje, teritorija na kojoj je nauka prognana iz svih mislenih okvira neophodnih za funkcionisanje državnog aparata.

Bez Zemaljskog muzeja, Bosna i Hercegovina je samo ustavno sklepana ljuštura puna šlampavih etnosela i etnogradova, nedođija kojom će se lako vladati iz rogobatnih staklenih tornjeva i ratničkih čadora. Bez Zemaljskog muzeja Bosna nije neka zemlja, a nije ni nikakva država.