U potrazi za izgubljenim vremenom

Radiosarajevo.ba
U potrazi za izgubljenim vremenom

Prije nekoliko godina, bio sam u Chicagu dio radionice u kojoj su učestvovali tinejdžeri izbjeglice. Svrha je bila da potražimo način da djeca svoje komplikovano izbjegličko iskustvo izraze pisanjem, fotografijom, plesom. 

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Kako to obično biva u slobodarskom Chicagu, sastav je bio raznovrstan: dečko iz Afganistana koji je bio izgubio barem jednog člana porodice; jedna naša djevojka koja je do puberteta dobacila sa par operacija na srcu i koja  je svako ljeto provodila kod bake u Bosni; par djevojaka iz Sudana, obje tanke, visoke i pokrivene, jedna je od njih stalno zagledala svoju novu košarkašku loptu u torbi na podu, kao da ne može da dočeka da zaigra. I bila su dva dječaka iz Liberije, gdje je u ta doba bio kijamet.  Manje od mjesec dana prije radionice oni su u Chicago bili stigli bez porodice i prtljaga, bez ičega osim odjeće na sebi. Sjećam se patika jednog od tih dječaka, novo-bijelih i prevelikih—očigledno je bilo da su mu bile jedine i da je trebalo da mu poduže traju. Njima nije bilo baš najjasnije šta smo mi to radili—drugi a su već bili u školi, pričali su i ponašali se kao američki tinejdžeri—ali su se čitavo vrijeme dobrohotno upirali da učestvuju, okrenuti, kao njihove kolege tinejdžeri, svojoj  budućnosti.

Sad su ta djeca u svojim dvadesetim godinama. Vjerovatno su prošli kroz budućnost u koju su onomad sjajnih očiju gledali. Vjerovatno sve to nije išlo tako glatko, trauma ih je manje ili više izbacila iz kolosijeka, ali je isto toliko vjerovatno da su se nakon svega uspjeli snaći, završiti škole i sebe naći. Bilo kako bilo, pretpostavljam da ih je, nakon što se budućnost malo stabilizovala, nakon što su se godine malo nakupile, pristigla prošlost, na čelu sa sjećanjima.

U mnogim pričama našeg svijeta sa ratnim iskustvom, ponavljao se isti motiv: kad bi u ratu došlo to toga da se nešto spašava iz kuće, prva stvar bi bila porodične slike sa svadbi, ljetovanja, derneka i sahrana. Ljudi su, drugim riječima, rizikovali živote i utrčavali u trosobni plameni pakao da bi u izbjeglištvo mogli ponijeti pregršt prošlosti. Onda su je po bijelom svijetu vukli u koferima. 

Liberijski dječaci nisu imali ni kofera ni slika. Njihova sjećanja nisu, takorekuć, imala materijalne podrške. Kako li su se oni prisjećali prethodnog života, koji su dijelili sa komšijama i porodicom, od kojih, sva je prilika, mnogi nisu dobacili do Amerike, a možda ni živu glavu izvukli. Sve od svoje prošlosti što su ti liberijski dječaci mogli ponijeti bilo im je u glavi i tijelu, pohranjeno u obliku ličnih sjećanja, ponekad tako duboko da ih, pod presijom sadašnjosti, nisu ni svjesni.

Ove špekulacije o djeci čijih se imena ni ne sjećam proističu iz mog prisjećanja na trenutke s početka devedesetih, kad sam se zbog rata našao u Chicagu, sa dva skromna kofera, od kojih je jedan bio pun knjiga, a drugi prljavog veša. Nijedan nije imao slika. Tada su moja sjećanja znala nenadano nahrupiti, potaknuta zalogajem, recimo, kombinacije mladog sira, milerama i paradajza. Nevezano za moju volju, ukazao bi mi se subotnji ljetnji doručak na našoj terasi u Sarajevu koji je uključivao stvari netom donešene sa pijace, kao i najnoviju štampu: Džuboks, Start, Oslobođenje, oko koje smo sa ja i moja sestra vazda otimali. I čitava mreža osjetilnih sjećanja i s njim vezanih iskustava bi se otvorila kao, da parafraziram velikog pisca, one japanske figure od papira koja, kad se stave u vodu, procvjetaju u pune i vjerne oblike: ptice, kuće, gradove. Tako su se bezbeli liberijskim dječacima, nakon što bi na jeziku osjetili ukus fufua umočenog u sos od palave ili palmin puter, vraćali oni sretni, a možda i rijetki, trenuci sa njihovim porodicama.

Svojih sjećanja, a onda i liberijskih dječaka, prisjetio sam se zato što je ove hefte stogodišnjica izdavanja Puta k Swannu, prvog toma romana-ciklusu gorespomenutog velikog pisca Marcela Prousta U potrazi za izgubljenim vremenom, kao i devedeset prva godišnjica njegove smrti. Prousta sam prvi put čitao davnih osamdesetih godina prošlog vijeka tokom studija Opšte književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Bio sam otud upoznat sa njegovim (književnim) otkrićima vezanim za načine na koji sjećanje operiše, za našu potrebu da vratimo svoju izgubljenu prošlost, za umjetnost kao jedini domen unutar kojeg se ta prošlost može razumjeti, pohraniti i organizovati. Kad su me osjetila stimulisana mladim sirom, mileramom i paradajzom bacila u ponornicu sjećanja, bio sam potpuno svjestan da se radilo o prustovskom procesu. Imao sam tako okvir za tumačenje vlastitog iskustva, znao sam kako prema tome da se odnosim. Od Prousta sam, između ostalog, naučio da se time treba baviti pisanjem, i evo nas sad tu gdje jesmo.

Dijete iz dobrostojeće porodice, bio je bolešljiv, hipohodričan i razmažen. Motao se po pariškim salonima gdje su ga snobovi smatrali amaterom i većim snobom od sebe. Bio je homoseksualac sklon pripadnicima radničke klase, što ga nije ometalo da smatra instituciju crkve boljom i korisnijom od socijalizma. U svom životu nije radio ni jedan jedini dan, živeći sa svojom roditeljima sve do njihove smrti, nakon koje mu je nasljedstvo omogućilo da se posveti svojoj književnosti i bolesti. Zadnje tri godine života je proveo u sobi optočenoj plutom, spavajući po danu, pišući po noći, u žurbi da završi knjigu svog života, U potrazi za izgubljenim vremenom, prije nego što umre. Završio je, ali su tri od šest tomova izašla nakon njegove smrti. Ostao je tako nesvjestan vlastite veličine i utjecaja. Bez njega bi književnost dvadesetog, a bogami i dvadesetprvog stoljeća, bila drugačija, a možda i nemoguća.

O Proustu sam tako ovih dana mislio, s ljubavlju, kao da mi je član familije. Ponovno iščitavanje Prousta obnovilo je moju vjeru u književnost, taj kontinuirani utopijski projekat koji se upire, pa nekad i uspije, da raznovrsna ljudska bića— liberijske dječake, sredovječnog Sarajliju u Chicagu i pariškog šminkera sa početka prošlog stoljeća—uveže u trenutak kad se na jeziku osjeti ukus vječno izgubljene prošlosti.

 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije