Strani naglasci

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Prije nekih godina, bio sam nastavnik engleskog jezika, k’o biva, u večernjoj školi za imigrante u Chicagu. Iako je bilo i mučenika iz zavičaja, većina učenika je poticala sa područja bivšeg Sovjetskog Saveza, odakle su se ispalili uz pomoć novih demokratskih vlasti i svog jevrejskog porijekla. Vježbali smo najjednostavnije iskaze (Hello, my name is...!) i umetanje jezika među zube da bi se proizveo glas th. Zajedno smo se borili sa određenim i neodređenim članovima, vrste riječi koje u slavenskim jezicima nemaju ekvivalent, uživali smo u odsustvu padeža i glagolskih nastavaka, za šta smo često plaćali zagubljeni u zavrzlamama engleske sintakse.

Ali kad bih svoje studente upitao šta im je najteže ili šta bi prvo htjeli da nauče, odgovor bi neizostavno bio: da pričaju engleski bez stranog naglaska. Meni je to bilo potpuno razumljivo: strani naglasak ih je razotkrivao kao došljake, podsjećao ih je na gubitak društvenog statusa (nekad su bili profesori matematike ili naučnici) i izlagao ih domorodačkoj radoznalosti, podsmijehu, a bogami i preziru, izdvajajući ih tako iz svakodnevnih američkih operacija, koje su se—činilo im se—odvijale tečno, bez naglaska. Kad bi progovorili engleski, ne samo da bi pričali sa naglaskom, nego bi i sebe čuli kako pričaju sa naglaskom, koji bi tako postao oznaka za jaz između onoga što su htjeli da kažu i onoga što su govorili, za jaz koji se tačno poklapao sa ambisom između onoga što su oni mislili da jesu i onoga što su Amerikanci u njima vidjeli. U teoriji učenja jezika postoji izraz «afektivni filter» koji se odnosi na sve one emotivne prepreke koje blokiraju prihvatanje novog jezika: trauma, nostalgija, ponos, strah od novog itd.  Ako bi se kutarisali akcenta, činilo se mojim dobrim učenicima, kutarisali bi se i onog imigrantskog stida koji, kao frižider u noći, stalno zuji u glavi. Bolni bi se jaz polako zatvorio, oni bi bili konačno neupadljivi u jeziku u kojem su se igrom slučaja našli, a možda bi se jednog dana tu čak osjećali i kod kuće .

Filozofija

A ja bih svojim učenicima rekao da to što imaš naglasak zapravo znači da pričaš (najmanje) dva jezika, što je daleko od bilo kakvog razloga za stid. Naprotiv, naglasak je razlog za ponos na činjenicu da tvoje iskustvo, kao i višeslojni um oblikovan istim, zahtijeva (najmanje) dva jezika. Taj jaz je zapravo polje mogućnosti, prostor za lično i intelektualno proširenje. A baška to što, sa stanovišta lingvistike, svako ko ikad progovori, ima naglasak. Nemoguće je pričati bez naglaska, kao što je nemoguće imati kožu bez boje ili pjevati bez glasa.

Ne znam koliko sam uspio svoje studente ohrabriti svojim govorancijama (održanim na engleskom sa naglaskom), ali se nadam da su barem njihova djeca ili unuci prihvatili dvojezičnost kao priliku za ponos, a ne kao izvor stida. Za odrasle koji nauče novi jezik njihov je maternji uvijek dominantan, uključujući i maternji glasovni sistem, zbog čega onda zapravo pričaju sa naglaskom. Dvojezična djeca, s druge strane, od samog početka uspostave dva glasovna sistema, što će reći da oba jezika mogu da pričaju bez naglaska. Štaviše, dvojezična djeca koja rano nauče dva različita rječnika u stanju su da te sisteme drže podvojene. Ona u načelu progovore kad i jednojezična djeca, ali njihovi umovi procesu organizacije jezika u vlastitoj glavi pristupaju malo drugačije. Istraživanja pokazuju da dvojezična djeca imaju bolje rezultate na vježbama koje zahtijevaju prebacivanje sa jednog na drugi zadatak i uspješno blokiranje onoga što im od tih (neverbalnih) zadataka odvlači pažnju. Dvojezična djeca se bolje koncentrišu i u stanju su da rade nekoliko stvari istovremeno. To je zato što, ako je dijete redovno uronjeno u (najmanje) dva jezika, svaka upotreba jednog od njih zahtijeva kontrolisano ograničavanje upliva onog drugog. Drugi se jezik, bez obzira koji je, nikad potpuno ne ugasi, što znači da u umu dvojezičnog djeteta (a i odrasle osobe koja tečno priča), neprestano i istovremeno ferceraju dva sistema. Dvojezična djeca se tako sa jednog na drugi mogu prebaciti bez napora, zabune ili gubljenja koncentracije, što znači da posjeduju posebnu kognitivnu spretnost. Preliminarna istraživanja pokazuju da ta povećana jezično-moždana aktivnost umanjuje šanse za Alzheimerovu bolest u zreloj dobi.

Povrh svega toga, višejezičnost je, 'ajde da kažemo, životna filozofija, u skladu s kojom svaka osoba treba da teži ka višeslojnoj egzistenciji. Svako je bogatiji što je komplikovaniji, a komplikovan život je uvijek bolji od jednostavnog—višeumlje vazda povaljuje jednoumlje. Pri tome se lična sloboda mjeri prostorom u kojem pojedinac može da iskaže i ovaploti sve svoje slojeve, mogućnosti i talente, uključujući i jezičke. Dobre, ljudske zajednice se zasnivaju na višeumlju, a ne na jednoumlju. Priglupa, opresivna društva insistiraju na jezičkoj čistoti (uključujući i patriotski propisne naglaske), na uniformnosti i odsustvu komplikacija, što se postiže državnim i paradržavnim nasiljem—evo, recimo, putinska Rusija, kao i Bosna nam i Hercegovina.

Bosanski jezik

Ima još: unutar svakog jezika upisana je višejezičnost. Ja sam nekad svoje časove počinjao pokazujući učenicima mapu svijeta sa označenim zemljama porijekla za riječi koje su u engleskom jeziku postale standardne (recimo: alcohol, admiral, algebra, sve arapske). Bosanski jezik očišćen od turcizama (komšija) ili germanizama (gemišt), a kamoli onoga što bi se moglo, ali ne bi trebalo, nazvati kroatizmima (kravata) ili srbizmima (žurka)--baška arabizmi, grcizmi i latinizmi--bio bi ne samo nemoguć nego i dosadan, dovoljan samo prosječnom neverbalnom neandertalcu, koji bi se u Bosni bezbeli mogao po partijskoj liniji fino uhljebiti. Ta unutrašnja višejezičnost svakog jezika je zapravo njegova slojevita historija, dokumentacija o komplikovanim međuljudskim odnosima koji se jezikom i u jeziku ostvaruju. Niko nikad bez nasilja nad svojim umom ne priča samo jedan jezik.

Upravo iz te višejezičnosti jezika rađaju se priče i poezija. Kad su jednom Williama Carlosa Williamsa, jednog od najvećih američkih pjesnika u prošlom stoljeću, pitali za porijeklo neobičnog izraza koji je upotrijebio u svojoj poeziji, on je odgovorio da mu je to došlo «iz usta poljskih majki.»

Te su se majke, bezbeli, pred njim stidjele svog naglaska, rodile su, možda, djecu koju su učili da ne pričaju poljski da ne bi zvučali kao došljaci, čija su se onda djeca podsmijevala naglasku mojih učenika. Jezik tih poljskih majski ostao je, ipak, upisan u srcu američke poezije, kao što djeca bosanskih majki danas po svakojakim svjetskim jezicima ostavljaju svoje tragove.